"Ove godine moraš bolje." "Nemoj opet sa tim ocjenama." "Sada stvarno moraš da se potrudiš." Mnoge školske godine počinju upravo ovim rečenicama. Izgovaramo ih kao roditelji iz brige, ljubavi i želje da dijete bude uspješno. Ipak, ono što mi mislimo kao motivaciju, dijete ponekad čuje kao poruku: "Nisam dovoljno dobar."
Početak školske godine zato nije samo vrijeme novih svezaka, knjiga i rasporeda. To je prilika da se zapitamo kako želimo da se naše dijete osjeća dok odrasta i šta mu je od nas zaista potrebno.
U radu sa djecom često se susrećem sa problemima pažnje i koncentracije. Takve teškoće mogu imati različite uzroke i ne treba ih pojednostavljivati, ali ponekad se iza dječijeg nemira, odlaganja obaveza, stalnog traženja pomoći ili teškoća da se usredsredi krije i potreba za bliskošću i pažnjom roditelja. Dijete možda neće reći: "Nedostaješ mi" ili "Želim da provodimo više vremena zajedno". Umjesto toga, svojim ponašanjem može nesvjesno tražiti upravo ono što mu nedostaje: naš pogled, naše vrijeme i osjećaj da smo zaista prisutni.
Zato prije nego što pitamo za ocjenu, možemo pitati kako mu je bilo u školi. Prije nego što kritikujemo grešku, možemo pokušati razumjeti šta se dogodilo. Prije nego što zaključimo da je dijete lijeno, nezainteresovano ili nedisciplinovano, možemo zastati i zapitati se šta nam svojim ponašanjem pokušava reći.
Roditeljstvo ne znači ukloniti svaku prepreku sa djetetovog puta. Djeci su potrebne granice, odgovornost, struktura i očekivanja, ali im je istovremeno potrebno mjesto na kojem mogu biti nesigurna, umorna, uplašena i nesavršena, a da pritom znaju da su voljena i prihvaćena. Potreban im je roditelj koji neće živjeti umjesto njih, ali će biti tu da ih sasluša, usmjeri i pomogne im da pronađu vlastiti način da se nose sa onim što im život donosi.
Ove školske godine možda će biti više petica, a možda neće. Biće uspjeha, ali i grešaka, straha, razočaranja, svađa, odustajanja i novih pokušaja. U tim trenucima dijete će često mnogo više pamtiti našu reakciju nego samu ocjenu. Hoće li čuti: "Kako si mogao ovo da uradiš?" ili će osjetiti: "Vidim da ti je teško, hajde da zajedno vidimo šta možemo."
Ponekad djetetu ne treba još jedna lekcija. Potrebno mu je dvadeset minuta našeg vremena, bez telefona, žurbe i stalnog provjeravanja obaveza. Potrebno mu je da osjeti da je važno i onda kada nema problem koji treba riješiti, ocjenu koju treba popraviti ili zadatak koji treba završiti. Možda upravo to dijete pokušava da nam kaže svojim ponašanjem kada ne zna da kaže riječima: "Želim da budemo više zajedno."
Zato početak školske godine može biti više od početka novih školskih obaveza. Može biti novi početak odnosa između roditelja i djeteta.
Ne moramo ove godine biti savršeni roditelji. Dovoljno je da budemo prisutni, zainteresovani i spremni da čujemo ono što dijete ne zna uvijek izgovoriti. Jer školska godina ne počinje samo prvom lekcijom. Počinje odnosom.
A možda je najvažnija poruka koju možemo dati djetetu jednostavna: "Ne moraš uvijek biti najbolji. Važno mi je da znaš da kroz ovu godinu ne moraš prolaziti sam. Idemo zajedno."
Autorka teksta je Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut