Dan mu počinje buđenjem u šest ujutro i nešto malo iza osam sati je na radnom mjestu. U slobodno vrijeme, a trudi se da ga ima što više, "troši" na druženja s članovima matičnog, ali i drugih udruženja.
Nekada se bavio atletikom, išao na kuglanje, a sada najviše voli duge šetnje. Za sebe Fikret Zuko kaže da je uspješan čovjek, ali naglašava da bi sve to dao samo da može vidjeti svijet oko sebe.
"Ujutro ustajem u šest sati. Prvo poslušam vijesti, a onda slijedi procedura spremanja. Svako jutro se obrijem, običaj mi je da nikada na posao ne dođem neobrijan. Uglavnom odjeću pripremim ranije, složim boje po sjećanju. Uglavnom nosim odijela. Trudim se da svoj stan ostavim u najboljem redu. U posljednje vrijeme ne pijem kafu kod kuće, već na poslu s kolegama", ističe Zuko.
Nastoji da pješke pređe put od kuće do radnog mjesta. Usluge vozila Udruženja slijepih KS koristi jedino kada je loše vrijeme.
"U pravilu, ako više od mjesec dana ne idem od stana do posla pješke, onda imam problema s orijentacijom, teže pratim tok puta. Dođem od Koševskog brda na Skenderiju. To je nekih kilometar i po do dva uz pomoć bijelog štapa", priča Zuko.
Zadovoljan je što je u Sarajevu svakim danom sve više semafora sa zvučnom signalizacijom koji mu omogućavaju da bezbjedno pređe ulicu.
Nerviranje zbog fizičkih prepreka
"Nažalost, puno je prepreka u gradu poput vozila na trotoarima, reklama, otvorenih šahtova, raznih kamenih prepreka koje postave preko noći. Objektivno, od kuće do posla se potroši dosta energije koju bi čovjek inače trošio na rad. Skoro sam pročitao da, otprilike, kada se slijepi čovjek kreće bez pomoći drugog, dok prođe jedan kilometar potroši toliko energije koliko treba osobi koja vidi za 11,5 kilometara. Ako se desi usput neka prepreka, nerazumijevanje vozača, prolaznika, onda se čovjek iznervira, koncentracija pada i još je gore", objašnjava izvršni direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.
Kada dođe u svoj ured, Fikret Zuko najprije uključi računar kako bi provjerio novopristiglu poštu.
"Ovo je računar specijaliziran za slijepe osobe. Nakon novih poruka, provjerim svoj raspored za taj dan. Moram vam reći da slijepa osoba, ma koliko da se osposobi, nikada ne može u potpunosti obavljati posao samostalno, treba u određenom momentu pomoć drugih. Puno je problema s kojima se susrećemo, ali prvi i najveći kod slijepih osoba je suočavanje sa samim sobom", priznaje Zuko ističući da je najvažnije prihvatanje bilo kojeg hendikepa i da ga se čovjek ne stidi.
Peglanje odjeće komplikovan posao
"Često se desi da roditelji ili članovi porodice ne daju slijepoj osobi da se osamostali, sve za nju rade. I kada ti članovi porodice više nisu u mogućnosti da pomognu, onda je ta slijepa osoba praktično nesposobna. Recimo, kuhanje kafe je za druge rutina, a za mene je to jako komplikovano, a ipak je želim sam skuhati. Nije lako upaliti peć na plin, bez problema staviti kafu u džezvu, a potom je zaliti vodom, a da ne prolijem ili da se ne opržim. Ni peglanje nije lagano", dodaje Fikret Zuko.
Objašnjava da peglanje zahtijeva mnogo truda i koncentracije.
"Koliko god se trudili, opet niste sigurni da nešto niste pogužvali, izgorjeli. Ako želite izaći uredni, morate očistiti i cipele ili da to neko uradi za vas. Nije lako, ali se ne treba predavati", kaže samouvjereno.
Fikret Zuko nije rođen potpuno slijep.
"Rođen sam kao teže slabovidna osoba u Rudom. Kada sam imao godinu-dvije, primijetili su da imam dosta poteškoća s vidom. Ali, ipak sam mogao sam da se krećem i da kasnije čitam. Ali u noći nisam vidio. Imam bolest očiju koja se ne može izliječiti. Tamo sam završio dio osnovne škole, s mnogo teškoća. Tada učitelji nisu imali saznanja o načinima rada sa slijepim ili slabovidnim osobama i od mene su tražili sve što i od ostalih. Puno je bilo nerazumijevanja. Umjesto da mi pomognu, radili su suprotno", priča Zuko i dodaje kako je poslije bio na dvogodišnjem bolničkom liječenju u Sarajevu koje nije dalo rezultate.
Kolektivni izleti kao relaksacija
"Zbog toga sam puno propustio u školi, pa sam se obučio za telefonistu, a zatim vanredno završio osnovnu, a potom i srednju školu. Nekoliko godina kasnije sam upisao višu upravnu školu. Od devedesetih godina sam profesionalno u Udruženju slijepih osoba", kaže izvršni direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.
Fikret Zuko puno je proputovao, pohađao je mnoge seminare i usavršavao se. Tvrdi da slijepe osobe nigdje u svijetu bez pomoći države ne mogu same organizovati svoj život, školovati se ili zaposliti se. Ističe da za sve ovo trebaju posebni uslovi. Nakon svakodnevnih obaveza, voli se relaksirati odlaskom na izlete s članovima svog udruženja.
"Jedno vrijeme faktički nisam imao slobodnog vremena. Puno sam radio na svom usavršavanju, novim znanjima. U posljednje vrijeme shvatio sam da više vremena trebam posvetiti sebi. Vikendom odem na planinu, imamo puno izleta godišnje koje organizujemo za naše članove. To je jedan dobar način da se družimo, ali i pričamo o problemima. Razlika je pričati u uredu, a drugo na Bjelašnici ili u Mostaru", dodaje Zuko.
Kaže da bi volio da ima više vremena za čitanje knjiga, međutim, mnogo je dokumenata koja se tiču ljudskih prava osoba s invaliditom koje treba proučiti kako bi se mogao zalagati za prava ove populacije. Voli poslušati sevdalinku, starogradsku pjesmu.
Polako blijede slike Baščaršije i Marindvora
Napominje da je velika dilema kome je teže ići kroz život; osobama koje su rođene slijepe ili olima koje su u jednoj životnoj dobi izgubile vid.
"Možda je lakše onima koji su rođeni slijepi, jer su navikli na to od rođenja, sa jedne strane, ali upitajte se kako im je jer nikada nisu vidjeli sunce, nebo, ili nikada neće vidjeti svoje dijete. Sa druge strane, možda je teže onima koji su sve to vidjeli, pa više ne mogu. Ja i sada znam kako izgleda Baščaršija, Čengić vila, Marindvor, ali te slike vremenom postaju sve bljeđe", priča nam Zuko.
Duge šetnje danas mu znače više nego nekad kuglanje i atletika.
"Odem i do Bentbaše, Darive. Kada u svom poslu koristim javni gradski prevoz, nikada me nije stid, ako sam se malo zamislio, putnike upitati koja je stanica. Uvijek mi ljubazno odgovore, pomognu. Mada bi i nama i drugima bilo lakše kada bi u gradskom prevozu najavljivali stanice, kao što je to na Zapadu", predlaže.
Bez obzira na sve prepreke koje je morao proći i one koje su svakodnevno pred njim, Fikret Zuko sebe smatra uspješnim.
"Možda bi bilo bolje prepustiti drugima da nešto kažu o meni. Ali moram vam priznati da bi možda bolje bilo da nisam ništa od ovoga uspio, a da vidim", rekao nam je na kraju jednodnevnog druženja Fikret Zuko, izvršni direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.
Lična karta
Datum rođenja: 25. decembar 1955.
Znak u horoskopu: Jarac
Obrazovanje: Viša upravna škola
Bračno stanje: razveden
Hobi: šetnja
Zna skuvati rižu
Fikret Zuko voli laganu hranu. Neka jela i sam zna napraviti.
"Znam skuhati rižu, grah, znam napraviti musaku, skuhati makarone, pripremiti ribu. Jedem sve ono što je zdravo, što nije masno i ne opterećuje stomak. Naravno da ne znam napraviti sogandolmu, sarmu ili pitu. Ne volim jela sa roštilja", rekao je Zuko.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.