TREBINJE - Vlado Kukurić (85) je jedan od najstarijih trebinjskih planinara, sa planinarskom knjižicom iz 1957. godine, koju i danas ljubomorno čuva.
Ovom nekadašnjem dugogodišnjem sekretaru "Industrije alata", direktoru "Pošte", te načelniku Opštinskog odjeljenja za urbanizam i privredu, planinari trebinjskog "Vučjeg zuba" uručili su povelju Društva i počasnu člansku kartu.
Kukurić je davne 1956. godine, zajedno sa nekolicinom tadašnjih rukovodilaca i uglednih radnika "Industrije alata", osnovao prvo poslijetarno Planinarsko društvo "Bijela gora" u Trebinju. Danas tradiciju ovog društva nastavlja "Vučji zub".
Prisjećajući se prošlih vremena, besparice i planinarenja bez adekvatne opreme, kada je, kako kaže čika Vlado, išao "svako o svom ruhu i kruhu", nije bilo mogućnosti osvajanja krovova Evrope i svijeta, ali su tadašnji trebinjski planinari i u prenesenom i u bukvalnom značenju krčili planinarske staze generacijama koje su dolazile.
"Mi smo, u stvari, tada prolazili isto ono što sadašnje generacije prolaze, krećući se našim kraškim planinama, ispitujući nove mogućnosti života sa prirodom, a pri svemu se trudeći da mlađim generacijama u nasljeđe ostavimo ljubav prema netaknutoj prirodi našega podneblja", dodaje čika Vlado.
Iako po prirodi skroman, kao i svi planinari koji imaju svoj poseban svijet koji je u posebnoj vezi sa prirodom, čika Vlado kaže da je za ovaj sport potrebna naročita vještina i hrabrost, ali je najpotrebnija velika ljubav i odricanje.
Igor Škero, predsjednik "Vučjeg zuba", kaže da je nova planinarska članska knjižica bila najmanje što se moglo učiniti za starog planinara i pionira ovog sporta u Trebinju, koji je svoju člansku knjižicu staru blizu šest decenija, zajedno sa starom foto-dokumentacijom, dao na čuvanje novom klubu.
U Trebinju niko kao Vlado Kukurić ne poznaje tajne stare austrougarske tvrđave na brdu Strač iznad grada, koja, kako se pretpostavlja, ima 365 soba pod zemljom, od koji je većina zatrpana. Vlado ih je, kaže, obišao stotinak, ali je sa sobom uvijek nosio klupko i ostavljao niti da bi se znao vratiti, jer je tvrđava i danas enigma za graditelje i arhitekte.