SARAJEVO - Pravda za našeg Mahira ne postoji i nije je moguće dostići više. Ovaj eufemizam zapravo ima za cilj podizanje svijesti o nepreveniranju svih uzroka vršnjačkog nasilja u BiH, posljedicama, neadekvatnim zakonskim paragrafima i taj je cilj ostvariv, ali zavisi od volje političara s jedne strane i građana koji legitimnim sredstvima budu tražili pravdu.
Istakao je ovo Dubravko Lovrenović, poočim 14-godišnjeg Mahira Rakovca, koji je sredinom decembra prošle godine izvršio suicid, uzrokovan, po svemu sudeći, brutalnim vršnjačkim nasiljem. Nakon što je juče dao izjavu u Tužilaštvu Kantona Sarajevo, gdje je, kako je rekao za "Nezavisne", ponovio iskaz policiji od 22. decembra, podsjetio je na ciljeve fondacije "Mahir i Aleksa", koju sa suprugom Alisom Mahmutović, Mahirovom majkom, želi osnovati.
"Naša je namjera da kroz fondaciju gradimo sistem na odlikama zakona SAD i Velike Britanije", napomenuo je on.
Porodici se nikada nije javio nijedan roditelj djece koja su po osnovanim saznanjima vršila nasilje, ali jesu roditelji čija su djeca žrtve nasilja.
Prema mišljenju stručnjaka iz oblasti ljudskih prava, sociologije i psihologije, Mahirova smrt progovorila je o mraku u kojem živimo, odnosno toleranciji sistemskih i stručnih propusta, a zatim i kriminalu, ksenofobiji, sociopatiji, nasilju i agresiji i licemjerju, na koje smo postali tolerantni. Bez promjena u tim elementima uzroka, napominju, ne treba očekivati rezultate.
"Vršnjačko nasilje kod nas se uglavnom odnosi na fizičko nasilje i jedino se kao takvo prepoznaje, no ono je mnogo više od toga, verbalno, psihičko, emocionalno, materijalno i mnogi drugi oblici dovode do ozbiljnih problema kako kod žrtve tako i kod počinioca. Pored porodičnog odgoja, dijete se vaspita i u društvu u kojem živi. Naša djeca, dakle, odraz su svega toga, našeg odnosa prema agresiji, batinama kao vaspitnoj mjeri, vrijeđanju kao odrazu samopouzdanja, malteriranju drugih kao brigom za sebe, a takav sistem vrijednosti koji njegujemo ne ide nam na čast", napominje psiholog Sonja Stančić govoreći o uzrocima nasilja među vršnjacima, koje istražuje duži niz godina.
Podsjeća i na to da je BiH potpisnica i Konvencije o pravima djeteta i Lanzarote konvencije protiv seksualnog nasilja nad djecom i samo ta dva dokumenta da se u potpunosti primjenju, situacija bi bila mnogo drugačija.
Institucija ombudsmana BiH takođe podsjeća da su u oba entiteta i u Brčko distriktu doneseni posebni zakoni koji tretiraju oblast maloljetnika, ali da je problem u raskoraku između normativnog i pravnog, te činjenici da treba da mijenjamo svoj stav prema sistemu vrijednosti. Međutim, činjenice govore da ipak nema profesionalne i pravne odgovornosti, koja je u ovom slučaju neophodna. Takođe, iste vrste sankcije nisu primjenjivane do sada ukoliko se dijete osjeća nesigurno u ustanovi koju pohađa, dok roditelj koji ne upiše dijete u školu važećim zakonskim odredbama u oba entiteta i u Brčko distriktu snosi finansijsku kaznu do 500 KM, a potom i krivičnu odgovornost zbog zanemarivanja prava djeteta i gubi pravo na roditeljstvo.
A kada dijete do 14 godina vrši nasilje nad vršnjakom, ako isto ima za posljedice smrtni ishod, roditeljima obje strane kroz građansku parnicu preostaje namirivanje duševne boli, čija maksimalna izrečena kazna može biti do 20.000 KM.
U Tužilaštvu KS rečeno nam je da je istraga u ovom predmetu u toku, zbog čega ne mogu davati više informacija. To nam je rečeno i u Međunarodnoj školi na Ilidži, gdje će se, kako ističu, oglasiti s prvim rezultatima istrage.
Velika odgovornost
Nada Grahovac, ombudsman za djecu RS, naglašava da društvo još nije svjesno ni prisutnosti problema niti njegovih posljedica na dijete i njegov razvoj, a s obzirom na to da žrtve iz straha šute, odgovornost je još veća na svima koji rade s njima.