Božić, koji označava rođenje Isusa Hrista, najradosniji je hrišćanski praznik. Pripreme za Božić počinju četrdeset dana prije 7. januara, kada počinje božićni post, koji predstavlja pročišćenje duha i tijela pred najradosniji događaj u pravoslavlju. Centralna proslava u srpskoj narodnoj tradiciji počinje dva dana ranije (5. januara), na Tucindan. Na taj dan se sprema pečenica.
Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Isusa Hrista. Činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik djece i djetinjstva, praznik roditeljstva, očinstva i materinstva, ukrasio je kod hrišćana ovaj praznik najljepšim vjerskim običajima i obredima. Prema vjerovanju, svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve je to izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću: "Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dječica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!"
Božiću se raduje i staro i mlado, i muško i žensko. Na nekoliko nedelja pred Božić (već od Nikoljdana) i nekoliko njedjelja poslije Božića (do Savindana) traje svečano praznično raspoloženje. Narod se veseli i raduje, u kućama i porodicama vlada prijatno duhovno raspoloženje pa se u takvim prilikama ljudi mire i praštaju jedni drugima.
Tucindan
Dva dana pred Božić, odnosno na Tucindan, tradicionalno se priprema božićna pečenica. Od tog dana takođe počinje uređenje i spremanje kuće za praznik rođenja Hrista. Na Tucindan se, prema narodnom vjerovanju, ne smije ništa davati iz kuće, a takođe se ni djeca nikako ne smiju tući. Na Tucindan se i dugovi vraćaju, da domaćin "ne bi bio dužan do idućeg Božića".
Smatra se da je Tucindan ime dobio po tome što se tad kolje pečenica koja se prethodno tuče (umrtvi) udaranjem ušica sekire preko grudvice soli u platnenoj vrećici stavljenoj na čelo živinčeta, buduće pečenice. Peče se sutradan i na Badnje veče unosi se u kuću. Naslanja se na istočni zid gdje stoji do Božića (7. januara) kada se servira.
Pečenica je, tumače etnolozi, prinošenje žrtve Bogu i vuče korene iz prethrišćanskog perioda, a pominje se i u starozavjetnim knjigama. Kokoš, guska, patka ili ćurka, u mnogim krajevima ni u kom slučaju ne smiju se naći na prazničnoj trpezi zbog vjerovanja da je pernata živina simbol "nazadovanja i rasturanja kuće jer kljuca i baca zemlju iza sebe". A tamo gdje se ipak kolje za supu, odmah se odbace glava i noge. Običaj vezan za klanje pečenice ostao je vjerovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje. Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer poslije božićnog posta, koji traje šest nedjelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada jaki mrazevi i zime.
Badnji dan
Badnja nedelja je nedelja pred Božić. Tih dana se, prema vjerovanju, ne šiša, ne brije i ne režu nokti da se ne bi "sjeklo" zdravlje, a djeca se ne tuku. Badnji dan je posljednji dan pred Božić. Po nekim tumačenjima, naziv potiče od staroslovenske riječi "bdjeti", što znači biti budan. Tako Badnje veče predstavlja veče tokom kojeg treba da bdimo i ukažemo poštovanje i pozdravimo rođenje Isusa. Božićno praznovanje započinje Badnjim danom, 6. januara. Tog dana rano ujutro domaćin odlazi da isiječe badnjak, najčešće je to hrastovo drvce, da bi ga te večeri unio u kuću i time označio početak božićnih praznika. Iza toga se nižu razni običaji, koji su zapravo osobenost šarolikog narodnog folklora i koji su se kroz vijekove stopli sa onim religioznim hrišćanskim značenjem Božića.
Na Badnji dan se posti. Uglavnom se jedu riba, pasulj prebranac i suvo voće, šljive, smokve, kajsije, i peče se hljeb. Sa ovim danom već počinje božićno slavlje. Rano ujutro, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kući mijese božićne kolače, torte i pripremaju trpezu za Božić.
Badnje veče praktično spaja Badnji dan i Božić. Zato se u narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane, da su kao "Božić i Badnji dan". Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Poslije badnjaka u kuću se unosi slama i posipa se po cijeloj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gdje se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice, koje djeca traže i pijuču kao pilići.
Pravi, paganski smisao ovog običaja je nejasan. Neki smatraju da se kvocanjem i pijukanjem pozivaju duše umrlih predaka za koje se vjerovalo da se nalaze u tijelima životinja. Slama simbolizuje onu slamu u pećini na kojoj se Hristos rodio.
Božić
Božić je, uz Uskrs, jedan od dva najveća hrišćanska praznika. Božić je dan kada se slavi rođenje Hristovo i kada je duh malog Isusa sveprisutan među ljudima, donoseći im mir i praštanje. Božić je praznik cijele porodice i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu.
Božić, 7. januar, započinje unošenjem nenačete vode, dočekivanjem položajnika, odlaskom u crkvu na službu i pričest te prvim mrsnim doručkom. Prvi dan Božića je dan radosti rađanja, obnavljanja života, dok se drugi dan provodi u svečanom, tihom domaćem raspoloženju, a u crkvama se služi liturgija zahvalnosti Bogorodici. Dan rođenja Hristovog ostao je u narodu prvenstveno praznik porodice i porodičnog domaćinstva. Sigurno da su novo vrijeme i savremeni uslovi gradskog života suzili mnoge drevne božićne običaje, svodeći ih uglavnom na unošenje badnjaka, kupljenog na pijaci, na božićni kolač, svijeću, pečenicu i vino.
Ljudi se pozdravljaju riječima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!" Valja napomenuti da se ovako pozdravlja od Božića do Bogojavljenja.
Položajnik
Na Božić, rano prijepodne, dolazi specijalni gost - položajnik. To je prva osoba koja ulazi u kuću na Božić. Obično se prije Božića domaćin dogovori s nekim ko je srećne ruke da dođe prijepodne kod njega u kuću. Položajnik pozdravi dom i sve ukućane sa "Hristos se rodi", a onda priđe vatri, uzme grančicu badnjaka i džara vatru govoreći: "Koliko varnica, toliko zdravlja, koliko varnica, toliko sreće i veselja, koliko varnica, toliko parica", nabrajajući sve čega misli da u domaćinovoj kući treba da se umnoži.
Za položajnika i čaranje u vatru donjim, pregorjelim djelom badnjaka, misli se da predstavljaju mudrace s istoka i njihovo gatanje po zvijezdama, jer kao što su oni svoje gatanje izvodili iz jata nebrojenih nebeskih zvijezda, tako i položajnik, gatajući po varnicama iz vatre, izjavljuje svoje želje domaćinu i njegovom domu.
Onda položajnik daruje ognjište, to jest na kraj ognjišta s istočne strane stavi novac, malo posjedi, popije kuvanu rakiju i poslije pozdrava odlazi. Na odlasku se položajnik daruje čarapama ili peškirom, jabukom ili kolačem koji je ispečen zajedno sa česnicom. Položajnik je čovjek koji na Božić i za cijelu narednu godinu donosi sreću u kuću.
Rano ujutro na Božić domaćica zamijesi tijesto od kojeg peče česnicu. U nju se stavlja metalni novčić, zlatni, srebrni ili obični, odozgo se bode grančicom badnjaka i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto, gdje je već postavljen božićni ručak.
Snijeg i dobrobit
Kad na Božić pada snijeg, vjeruje se da će godina biti rodna. Dobro je prema vjerovanju na Božić, poslije ručka, otpočeti svaki rad. Tada ženska djeca uče da pletu, muški projašu konje, započne se kakav posao, da bi ljudi cijele godine bili vrijedni i da im poslovi idu od ruke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
