TUZLA, BiH - Sjedište kantonalne vlade je prazno, a njegovih 12 spratova oštećeno je u vatrenoj stihiji. Krhotine stakla otpadaju s razbijenih prozora.
Iako ova destrukcija podsjeća na sukobe na Balkanu devedesetih godina, kada je poginulo više od 100.000 ljudi, ona nije rezultat rata. Mnogi građani BiH, diplomate i analitičari govore da je ona nenamjerna posljedica Dejtonskog sporazuma, potpisanog pod uticajem snažne diplomatije SAD, kojim je završen ratni sukob i koji je takođe donio gotovo 20 godina mira. Ali on je i donio ono što se ispostavilo kao nefunkcionalna struktura vlasti, koja je ometala ekonomski napredak i učinila građane frustriranim i ljutim.
Frustracije građana BiH se nakupljaju dugo. Eskalirale su prošle sedmice ne samo u Tuzli, već i u više drugih gradova širom zemlje, uključujući glavni grad Sarajevo, gdje je zgrada Predsjedništva BiH takođe bila meta demonstracija.
Etničke podjele su gotovo četiri godine bile pogonsko gorivo za rat devedesetih godina. Danas, ako postoji jedna stvar koja ujedinjuje 3,8 miliona građana BiH - Bošnjake, Srbe i Hrvate - onda je to njihovo gađenje prema Predsjedništvu, koje liči na glave nemani, i mnogobrojnim nivoima vlasti napravljenim da bi utolili žeđ za nacionalnim osjećanjima svih strana, prenosi New York Times.
Odredbe Dejtonskog sporazuma vremenom je trebalo da budu zamijenjene usklađenijim sistemom. Nije trebalo da ostanu na snazi toliko dugo.
Tuzla, osiromašeni industrijski centar od 200.000 ljudi, smješten u sjeveroistočnom dijelu BiH, ima najviši nivo nezaposlenosti u zemlji (oko 55 procenata) i bila je centar nezadovoljstva i bijesa, koji su eskalirali prošle sedmice, zaprepastivši i građane BiH i strance.
Sistem uspostavljen prema Dejtonskom sporazumu samo je pomogao u cementiranju korumpiranih, nepotističkih i potpuno samozadovoljnih elita, objašnjava 36-ogodišnji Damir Arsenijević, psihoanalitičar koji je studirao i predavao u Velikoj Britaniji, a koji je učestvovao u protestima "Okupirajmo" u kalifornijskom gradu Oklendu. On je sada glavni pokretač večernjih diskusija u Tuzli o pravcima kretanja naprijed.
Radnici u Tuzli su mjesecima protestovali protiv pogrešno sprovedene privatizacije četiri fabrike, koje su nekada bile dio ponosne industrije, koja seže još od pretkomunističkih vremena. Fotografije od 6. februara koje prikazuju kako policajci tuku demonstrante privukle su sljedeći dan gomilu ljudi na ulice Tuzle, Sarajeva i druga dva grada, gdje su Vladine zgrade zapaljene i gdje su kamenice bacane na policiju.
"Za naše vođe čak nije alarmantno što 63 posto mladih nema posla", kaže Edin Plevljaković, 23-ogodišnji student engleskog jezika u Sarajevu.
"Mi niti imamo jaku politiku niti sposobnu elitu", objašnjava on. Na pitanje šta je onda rezultat toga, Edin kaže: "Džumbus".
Džon Kornblum, penzionisani ambasador SAD, koji je napravio nacrt Dejtonskog sporazuma i u čijem pregovaranju je učestvovao diplomata Ričard Holbruk, objasnio je da su sporazumom napravljeni kompleksni mehanizmi da bi se primarno uspostavio mir, ali ti mehanizmi su takođe u periodu od tri godine morali biti zamijenjeni usklađenijom strukturom vlasti.
Ozbiljni pokušaj za njihovu promjenu 2005. godine, objašnjava Kornblum, djelimično su spriječile nevladine organizacije, koje su ojačavale želju bošnjačkih lidera za jedinstvenom državom, što Srbi i Hrvati ne prihvataju.
Diplomate su uzaludno pokušavale da navedu BiH da se pozabavi presudom Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura, prema kojoj se postavka tročlanog Predsjedništva, sastavljenog od Bošnjaka, Srbina i Hrvata, smatra diskriminatorskom. Pored Predsjedništva, zemlja se sastoji od muslimansko-hrvatske Federacije, Republike Srpske, 10 kantona u Federaciji i izdvojenog grada Brčko.
Sve dok se ne postupi po presudi iz 2009, struktura države BiH znači da nije moguće ići naprijed prema Evropskoj uniji, kojoj se obližnja Hrvatska pridružila prošle godine, a na priključenje čekaju Srbija i Crna Gora.
"Ja sam katolik, ali to je ono što sam kod svoje kuće", objašnjava Sonja Kladnik, penzionerka stara 78 godina. "Kada napustim kuću onda sam građanin. Umorna sam od ovih podjela na Srbe, Hrvate i Bošnjake. Imamo sedam ili deset nivoa vlade i tri predsjednika. Treba da imamo samo jednog predsjednika. Dosta s ovim nacionalizmom! Ali mene niko ne sluša."
U intervjuima sprovedenim zadnja četiri dana ove sedmice u Sarajevu i Tuzli mogao se osjetiti bijes građana.
"Prestanimo s uvozom! Počnimo praviti naše stvari! Mi želimo bolju budućnost", pisalo je na jednom od brojnih postera zalijepljenih na oštećenoj zgradi kantonalne vlade u Tuzli. Oko 200 ljudi je stajalo ili čučalo slušajući pjesme lokalnih repera koji pjevaju o revoluciji i pobuni i koji su ovdje veoma cijenjeni.
Oslobađajući se od prevladavajućeg političkog patronata, koji je omogućio ratnim vođama da daju radna mjesta svojim sljedbenicima, demonstranti zahtijevaju da u vladama budu tehnokrate koje ne pripadaju političkim partijama BiH. Demonstranti su tražili ostavke četiri kantonalne vlade, ali dosad nije zabilježena značajna promjena.
U pažljivo zakopčanom plavom kaputu, s tirkiznom šalu i u diskretnim crnim cipelama 58-ogodišnja Emina Bursuladžić ne izgleda baš kao buntovnik. Kao i mnogi u ovoj većinski poljoprivrednoj zemlji, s malom tradicijom uličnih protesta i pretrpljenim užasima krvoprolićem tokom rata, ona se odriče nasilja.
Ali u zadnjih sedam mjeseci ona se borila za opstanak "Dite", nekadašnjeg snabdjevača deterdžentima za čitavu Jugoslaviju. Ona i njene kolege radnici stajali su i bdjeli ispred zgrade lokalne vlade, uzaludno očekujući da se sudi vlasniku koji je preuzeo ovu hemijsku fabriku u periodu 2008-2009. i gotovo je potpuno "oljuštio".
Duboko u dušama ljudi gnjev nisu samo izazvali mjesecima neisplaćene plate ili uništavanje radnog prostora u kojem je gospođa Bursuladžić provela 38 godine, već i osjećaj poniženja, dodaje ona.
"Ljudi unutar ove zgrade su nas posmatrali i smijali nam se", kaže Bursuladžićeva.
Njena radna koleginica, 29-ogodišnja Snježana Ostraković, noseći izblijedjeli džins i jeftinu jaknu, s ogorčenjem se sjeća kako je stajala na niskim temperaturama i tražila pomoć da prehrani svoja dva sina od dvije i pet godina od radnika lokalne vlade, koji se jednostavno podsmijavao na sve to.
Industrija Tuzle je izgrađena na rudnicima uglja i soli. Pobuna radnika dvadesetih godina prošlog vijeka zabilježena je na statui rudara iz 1956, koji je pijuk zamijenio puškom i koji je okrenut prema velikoj elektrani, iz koje još ide dim prema oronulim kosturima tuzlanskih fabrika. One su napravljene tokom vladavine Josipa Broza Tita, komunističkog vođe, kojeg u BiH smatraju zaštitnikom etničke harmonije, a ne, kako je to slučaj u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, brutalnim ugušivačem nacionalnog ili političkog protivljenja.
Zarđale fabrike gotovo sigurno nemaju budućnost, ali lokalni ljudi su ljuti jer misle da su one jeftino prodate dobro uvezanim ljudima, koji su zatim ostvarili profit prodajući ih u staro gvožđe ili prodajući zemlju na kojoj su napravljene. Kao i u ostalim dijelovima istočne Evrope, samo nekolicina se obogatila privatizacijom. U BiH je postojala i dodatna stvar - privatizaciji je prethodio rat.
Fabrika u kojoj je radila Bursuladžićeva još funkcioniše, ali ona kaže da u njoj sada radi samo 100 ljudi, što je manje nego 340 radnika koji su radili kada je stigao novi vlasnik i znatno manje u odnosu na 1.000 ljudi, koliko je radilo tokom doba komunista. Naglašavajući da ona ima relativno komforan život - njen muž radi, njen sin je ljekar, a kćerka inženjer - ona dodaje da je njena borba bila osuđena da ovako završi, postavši izgnanik od onoga što je je bilo blisko srcu.
I kao neki podsjetnik, rep muzika koja se čula na protestima ispred zgrade vlade bila je ispresijecana Titovim govorima.
"Ovdje u Jugoslaviji moramo pokazati da stojimo zajedno kao zemlja, da je manjina za većinu i da je većinu za manjinu", poručivao je Tito u svojim govorima.