VIŠEGRAD - Stari običaji za Božić još žive u sjećanjima mještana sela Bijela kod Višegrada.
Radisav Tasić sjeća se božićnog jutra s početka šezdesetih godina prošlog vijeka "kad su zime bile zime" i kada su snijeg, viši od metra, brezovom metlom odgrtali od vrata.
Baka Radojka, uz tutanj vekera sa dva zvona, budila je i vodila iz sobe na spratu dječake u toplo prizemlje, gdje su kroz otvorena vratanca šporeta "fijakera" virili još nedogorjeli badnjaci, ili "veseljaci", kako su ih zvali seljaci.
Baba bi prvo drvenom lopatom, kojom se razijevalo žito, razgrnula snijeg pod strehom i stavila na prtinu širu dasku, a onda jedno po jedno djete dovodila i posipala mlakom vodom, prisjeća se Radisav.
Kupanje je, zbog hladnoće i snijega, trajalo vrlo kratko, a dječaci su bosih nogu pretrčavali kroz snijeg i sjedali uz šporet na kome se grijala cigla.
"Ugrijanu ciglu, ili više njih, baka je umotavala u vunene krpe i mi smo na njoj grijali promrzle noge držeći se za cijevi metalne ogradice oko platne šporeta", sjeća se Radisav.
Onda je na red dolazilo oblačenje čiste košulje od lana ili konoplje, pantolonica "na peglu ili crtu“ i vunernih čarapa "maksuz“, za ovu priliku ispletenih kao poklon za praznik.
Ostali ukućani već bi se okupali u štali, a sve pripreme obavljane su da bi se što bolje i svečanije dočekao položajnik.
"Oko pola šest prvo bi se začulo `toptanje` opanaka po pragu i otresanje snijega, a onda tresak na vratima. Onda bi se kao starozavjetni prorok pojavila figura položajnika đeda Vula.
Nazvavši `pomozbog`, položajnik je prilazio šporetu, uzimao mašice i njima džarao po veseljacima govoreći `Koliko varnica toliko parica, zdravlja, sreće i birićeta...`", prisjeća se Radisav.
Vule bi onda skinuo crnu šubaru sa glave, a sa njom i "povijesmo" - komad umotanih vlakana od konoplje od kojih se prelo pletivo, i stavljao ga na zategnuti komadić kanapa na plafonu iznad šporeta koji je imala svaka kuća u selu Bijela.
Simboliku "povijesma" , koje je darovao položajnik, nikada niko od starijih ukućana nije znao da razjasni. Položajnik je na šporetu ostavljao metalnu petodinarku koja je drugo zvečala dok se ne bi smirila na ugrijanoj plati.
Običaj u selu bio je da se položajnik časti vrućom rakijom i posnom hranom uglavnom papulom i pitom krompirušom, a kad bi djed zamakao niz put probadajući štapom snijeg "cijelac", djeca su se "mrsila" prvo komadićem srca pečenog jagnjeta a onda i pečenjem, pršutom, sirom i kajmakom...
Radisav se sjeća da su djeca, uglavnom muška, po naredbi starijih odlazila na Badnje veče da zovu položajnika. Djeca su pamtila Božić i po tome što im majke nisu dozvoljavale da idu u selo već su cijeli dan provodili u kući.
Božićni praznici završavali su se sedam dana poslije Božića, na Mali Božić ili Srpsku novu godinu, kada je baka položajniku na dar nosila plećku od pečenice, kolopitnjak i vunene čarape...
