Velimir Ivanišević iz Sarajeva je istinski borac za prava životinja i osnivač je Udruženja za sprečavanje okrutnosti nad životinjama SOS u Sarajevu.
Njegov radni dan ne traje osam ili 12 sati, već 24 sata.
U kancelariji Udruženja ima krevet na kojem, kako kaže, "trepne, kada ne daje bolesnim životinjama lijek, ili malo hrane da se povrate".
Svoju dušu s vremena na vrijeme olakša uz zvuke gitare, pisanjem pjesama ili slikanjem, jer je slikarsko platno za njega idealno mjesto na kojem "može prosuti dušu". Družili smo se jedan dan s njim.
"Nema kod mene onih rituala jutarnja kafica, doručak, kućna atmosfera. Vidiš ovaj krevet ovdje, dala mi ga je Jasminka Susmel, jer zna da moram često noćiti u ofisu. I sinoć sam ovdje bio. Pas Ćipi nam je bolestan. U kancelariji nam je i ova mala kujica Mladenka. Spasena je sa ulice. Karlica joj je bila slomljena i imala je rane po tijelu", priča Ivanišević.
Telefon neprestano zvoni
Dok smo razgovarali u prostoru Udruženja, telefon je neprestano zvonio.
"Nekidan mi na telefon plače jedna žena i pita gdje može sahraniti svog kućnog ljubimca. Uputio sam je na gradonačelnika. Neka njega pita. Puni su kontejneri uginulih životinja, a repovi vire iz parkova. Kako ima mjesto za sahranjivanje ljudi, tako treba postojati i groblje za kućne ljubimce", kaže Ivanišević.
Dodaje da ga je zvala i jedna pjevačica kojoj je ukraden pas.
"Mi tu ništa ne možemo. Ili zovu da pitaju gdje bi mogli naći psa kojeg su šinteri odveli. Uputimo ih na KJKP 'Rad' čija je šinterajska služba. Za nas je ubica onaj ko prijavi životinju, šinteri su egzekutori, dok smo im mi krvni neprijatelji", kaže Ivanišević.
Ističe da se već 12 godina bore da ih ukinu.
"Govore nam ljudi da smo humani. Ja to lično radim da skršim gadove. Ubiti bespomoćno stvorenje bez razloga može samo gad. Okrutnost nad životinjama je samo trening za okrutnost nad ljudima", upozorava Ivanišević.
Kaže da edukuju i mališane da vole životinje.
"Srećom, uspjeli smo napraviti generacijski kontinuitet. Tako, ako ja ovog trena umrem, ima neko da nastavi ovo", naglašava Ivanišević, borac za prava životinja koji je završio 3. gimnaziju u Sarajevu.
"Jedva sam završio tu školu. Zamisli da su me upisali u 1. gimnaziju. Ma, nikada je ne bih završio. Bavio sam se i nekim fakultetima. Uglavnom sam radio kao birokrata. Poslije rata sam radio u Internacionalnom multireligijskom interkulturnom centru (IMIC). To je centar koji je radio na ratom prekinutim dijalozima, toleranciji, ljudskim pravima", pojašnjava Ivanišević.
Borba za prava životinja
Prema njegovim riječima, rad u IMIC-u mu je pomogao da shvati da je borba za ljudska prava apsolutno kompatibilna sa borbom za prirodna prava životinja. "Životinja može živjeti bez čovjeka, ali čovjek bez životinje ne može. Time je veća odgovornost čovjeka za njihovu sudbinu", kaže Ivanišević.
On nije uvijek imao kućnog ljubimca, ali se sjeća kada je prvi put majku "zamrzio" zbog jednog psića.
"Jedne zime je jedno kuče došlo u blizini naše kuće i mi smo mu napravili kućicu. Ali smo se morali seliti. Mati ga je odvela kod svojih prijatelja i on se dva puta vraćao. Tek kasnije sam razumio taj njegov gest. Nije ga odvela iz mržnje, već nemogućnosti da putuje sa nama", priča Ivanišević.
Kaže da je kao dječak znao pogoditi pticu iz vazdušne puške.
"Kada sam ubio jednu šarenu pticu, nikada više nijednu nisam gađao. Bio sam od malih nogu ribolovac i to klasični bolesnik, ludak kao što ribolovci znaju. Poslije rata to više ne radim i svoj skupocjeni pribor sam podijelio, a zapravo sam ga trebao uništiti. Dao sam ga jednom momku koji to radi na, koliko je moguće, sportski način", kaže Velimir.
Ideja o osnivanju društva
Dok razgovoramo, Ivanišević saznaje da su ljubitelji životinja iz Holandije poslali Udruženju 20 eura i sav ozaren nam to saopštava.
"Ovo je jedan od primjera gdje ljudi ne mogavši drugačije, svojim skromnim doprinosom nam pomažu. Udruženje smo osnovali u maju 1998. godine. Kada vraćam film kako bih došao do niti otkud ideja za osnivanje Udruženja, onda na oči dolazi 1992. godina. Rat je, gori grad, a onda me probudi urlik. Izađem na prozor i vidim četiri šintera kako svojim prokletim žicama drže u zraku jednog ogromnog psa i ne mogu da ga zakolju, udave", priča Ivanišević.
Ne može shvatiti kome je padalo na pamet 1992. godine da se bavi time, kada su svima životi bili u pitanju.
"Došla je spoznaja da se s takvima ne može disati isti zrak i da se treba učiniti bilo šta da se ta metoda koju primjenjuju ukine. Humana sterilizacija za koju se mi zalažemo je mnogo jeftinija od šintera, ali ne znam zašto se ne primjenjuje. Imamo saznanja da u šinteraju pse ubijaju palicama, ili kuče tresnu o beton. Sarajlije bi trebale da vide šta finansiraju", ogorčen je Ivanišević.
Kaže da se osam godina bore za osnivanje centra za nezbrinute životinje.
"Projekat je još 2000. godine bio napravljen u Beču. Prošao je svu proceduru, ali je Uprava grada Sarajeva, tada na čelu s Muhidinom Hamamdžićem, koji je još profesor veterine, naložila izmjenu regulacionog plana. Od tada nemamo ništa, ali imamo šintere", kaže Ivanišević.
Voli da svira gitaru, slika i čita
Upitali smo ga da li pored neprestane borbe za prava životinja ima vremena za sebe i da se opusti.
"Volim svirati gitaru, slikati i čitati. Sada sviram jedino kada mi pukne film, ali to je na nekoliko trenutaka, ili ako moram napraviti neku muziku za aktivnosti SOS-a, kao što smo napravili za sarajevskog medu ili pjesmu 'Oči umornog uličnog psa'. Možda je i to način da se ljudi senzibiliziraju ne bi li im došlo iz stražnjice u glavu, da vide šta rade. Da spuste pogled i ka zemlji, da ne gledaju samo u nebo odakle očekuju spas", kaže Ivanišević.
Stvarni život na ulici
On smatra da je stvarni život zapravo na ulici.
"Svakome kažem neka život pogleda iz vizure tog uličnog psa kojeg udari nogom. Samo neka se na nekoliko minuta stavi u njegovu situaciju da je gladan, žedan, pokisao, nikakav, prestravljen. Zamislite, provoditi čitav život u strahu, jer vas ne puštaju da idete svojim putem. Pas lutalica ne luta zato što mu se luta, nego što je prisiljen da traži hranu. A ako ćemo pošteno, čovjek je taj koji je od vuka napravio psa na svoje zadovoljstvo, a onda od sebe napravio šintera", smatra Velimir.
Podsjeća da sve ono što čovjek ne može da uradi, učini pas umjesto njega.
"Pas služi čovjeku od čuvanja kuće do otkrivanja droge. Čovjek umjesto da mu je zahvalan, nabija mu žicu na vrat. Ili ga sa sigurne udaljenosti odstrijeli, i onda je on momčina, lovac, ubio psa, veliki junačina. Što se ne pofajta s njim jedan na jedan. Najlakše je uzeti pušku i opaliti. Ili ubiju lovci vuka", kaže Ivanišević.
Dodaje da su u februaru prošle godine kupili skotnu alfa vučicu od lovaca za 800 KM u Hercegovini.
"Svi su nas pljuvali, a mi smo ipak otišli, otkupili je i pustili u prirodu, jer je to zapravo naše blago. Vuk je sanitarac u prirodi, a ubijamo ga jer neodgovorni čoban očekuje da mu vuk čuva ovce, umjesto da ih on čuva", kaže Velimir.
Ponovo smo se vratili na Velimirovu ljubav prema muzici.
"Pa dobro, ja sam rokenrol generacija. Nekada kleknem, pa znam neku baladu odsvirati. Nedavno sam na nagovor nekoliko dama otišao na koncert grupe 'Zoster'. Bilo je odlično. Volim ja i sevdalinku. Ako bolje razmislite, rijetka je sevdalinka u kojoj se ne pominju životinje. Od 'Djevojka sokolu zulum učinila', preko 'Mujo kuje konja po mjesecu'", priča Ivanišević.
Kaže da volu muziku koja ga naježi.
"Imam nekoliko balada koje sam napravio u duhu sevdaha. Estradnoj umjetnici Zekiji Čuturić sam dao demo snimak. Samo uz muziku mogu zaplakati", otkriva Ivanišević.
Sve se manje druži sa ljudima
Sve se manje druži sa ljudima iako je "čovjek od meraka".
"Nemam više starih, nazovi prijatelja, ljudi, rodbine. Živim sa psom, drugim psima i rijetki su trenuci kada osjetim samoću, mada sam inače društven tip. Skoro sam bio pozvan na neke tamburice. Ja sam čovjek od meraka. Ali nisam otišao iz razloga što nisam htio da im pokvarim ćeif. Radije sam bio ovdje", dodaje Ivanišević.
Kaže da jede kada stigne.
"Sada moram kuvati Ćipiju. Skuvam njemu, onda podijelimo. Uglavnom onako s nogu jedem. Nisam izbirljiv u hrani. Spontano sam prestao jesti crveno meso. Sticajem okolnosti sam upoznat s mesom koje se uvozi i prerađuje i nije čudo što svaki drugi čovjek umire od raka. Preporučujem, da dok se stanje ne sanira, ljudi ne jedu crveno meso", govori Ivanišević.
Saznajemo da voli slikati prirodu.
"Ali, opet sve zavisi od raspoloženja. I bijelo platno je slika sama po sebi. To je mjesto gdje možete prosuti svoju dušu. Volim prirodu koje sve manje ima. Volim jesenje boje, mada je maj opjevan, ali najljepše boje sam vidio u jesen u kanjonu Lima, kada sam i šao u ribolov. 'Ćiro' je još tada vozio. To je baš bio ne samo praznik za oči, već i za dušu, kada iz tog kamena izbija buka boja koju ne možete ni snimiti ni naslikati. Možete ih samo osjetiti", prisjeća se Ivanišević.
Objašnjava da voli behar.
"Kada prođete tunel, dočekalo bi vas u proljeće jedno selo sve u beharu. Nekada sam uživao kada gledam travku kako se njiše, a sada mogu imati milione, ne mogu sa njima biti sretan u okruženju koje je takvo kakvo jeste. Ja bih mogao sada zaključati ova vrata i otići. Samo da završim posao koji smo davno u Udruženju počeli", govori Ivanišević.
Upitali smo ga šta je njegov san.
"Ja sam uglavnom sve svoje priče ispričao. U klasičnom smislu, rijetko sanjam, ali sada vidim centar za nezbrinute životinje i znam da će to biti kadli-tadli. Važno je bilo doći do situacije da BiH ima zakon za zaštitu i dobrobit životinja. Ostalo je još samo drugo čitanje u Domu naroda, da BiH dobije zakon na državnom nivou", kaže Velimir.
Prema njegovim riječima, u RS je taj zakon već stupio na snagu.
"Zapinje se malo oko borbi bikova koje su zabranjene i sada. U stvari, ti bikovi su prelijepi, a vlasnicima kojima je do marisane neka se marišu i klade između sebe, a bikovi neka posmatraju i opet će sakupiti tih 100.000 ljudi gdje se zapravo prodaju šleperi pive i janjadi. To što se vade na tradiciju, ona je sumnjivog karaktera, jer ako su nama tradicija gusle, saz, gange i borbe bikove, onda što se mene tiče, takva tradicija mi ne treba", kaže Velimir.
Spasili mnogo životinja
Podsjeća da su spasili mnogo životinja.
"Bilo je roda koje su zaostale na rijeci Željeznici u Sarajevu od kojih je jedna uginula jer joj je krilo bilo slomljeno, a drugu smo uspjeli odnijeti u Hutovo blato. Ili patka kojoj se svidjelo centralno grijanje jedne od ambasada, pa smo je morali odnijeti. Zatim smo se susreli sa bukačem, rijetkom barskom pticom. Spasavali smo sokolove, jastrebove, vukove, mede, srne", kaže Ivanišević.
Prema njegovim riječima, sada su im problem divlje životinje koje neovlašteno drže po kafanama ili lovci drže medvjeda, vuka.
"Strašno je da kod Viteza imate lovački dom i kavez s vukom. Neću zaboraviti skotnu vučicu koju smo spasili 69. februara prošle godine. Javila nam je o njoj jedna osoba koja nije smjela otkriti identit i bukvalno je rekla da su vučicu opkolili takvi ljudi od kojih je divlja vučica najpitomija. Možete zamisliti kakvi su. To je bilo na Bivoljem brdu iznad Počitelja. Žalosno je da u jednoj birtiji kod Vlašića još drže medvjeda koji goste uveseljava ispijajući pivo", ogorčen je Ivanišević.
Na kraju nam je saopštio jednu radosnu vijest.
"Prije otprilike mjesec dana ovdje me našla jedna dama, sat i po prije polaska avionom u Njemačku. Zove se Daliborka Čolić koja je spremna sa drugom donatorkom Babet Lebok, finansijski podržati Udruženje. Mislim da se radi o nekih 5.000 eura. Takođe, veliki humanista Slobodan Desančić je spreman da nam pokloni hektar zemlje u Lipovljanima. Situacija kao iz filmova", rekao je Velimir na kraju našeg druženja.
Lična karta
- Datum rođenja: 16. decembar u Ogulinu, Hrvatska
- Horoskop: Strijelac
- Obrazovanje: Završio gimnaziju u Sarajevu
- Bračno stanje: Slobodan, razveden
- Hobi: Slikanje
- Karijera: Ne razmišljam o tome. Važna je borba. Iz svega ovoga ne moram izaći kao pobjednik, a kao borac sigurno hoću
Pogrešno mišljenje o pit bulovima
Velimir Ivanišević kaže da je kod ljudi uvriježeno pogrešno mišljenje o psima pit bulovima.
"Mnogi kažu da se pitovi koriste za borbe, zato što u njima uživaju. To nije tačno. Oni se bore za svoje vlasnike jer ih previše vole. A taj gad vlasnik koji ga pušta u borbu, koristi njegovu ljubav i to je ono što je najpokvarenije. Ne bori se pit da ubije drugog pita, nego da odbrani svoga vlasnika", kaže Ivanišević.