VIROVITICA - Već 20 godina, baka Stana Jorgić iz zaseoka Kometnik Jorgić kod Voćina u Virovitičko-podravskoj županiji, traga za posmrtnim ostacima svoga brata Dušana Jorgića, ubijenog u decembru 1991. godine u dobi od šezdeset godina.
Ne želi znati ni tko je pucao u njega, ni pod kojim okolnostima, ni zašto su ga ustrijelili niti planira tražiti pravdu po sudovima i kaznu za onoga tko ga tog zimskog dana promatrao kroz nišan.
Jedina njezina želja je da joj pokažu gdje su Dušana pokopali, pa da posmrtne ostatke prenese u grobnicu i sahrani ga kao čovjeka prije nego i sama sklopi oči.
- Njegova supruga umrla je prije tri godine, nije imao djece. Nije htio u izbjeglištvo, govorio je da ne ide u tuđinu, da je ovo njegovo selo, da nikome ništa nažao nije učinio i da mu se ne može ništa dogoditi. Kad smo odavde 1991. selili bila je zima, da puknemo od studeni. Suprug Pantelija tovari na prikolicu stvari i kaže mi: “Idi u neki kombi koji vozi ženu i djecu, bit će ti toplije”. Nisam htjela. Sjedila sam na prikolici skroz do Banjaluke. Nek’ se smrznem, nije mi bilo važno. Brat je izašao na asfalt i gleda nas. Mi ga zovem “Ajde sjedaj na prikolicu, idemo. Šta ćeš ovdje, vidiš da svi odlaze, ne možeš ostati sam u selu” – govori nam baka Stana.
Ispratio ih je pogledom, mahnuo rukom. Dugo je stajao na toj cesti i gledao za kolonom. Baka Stana će to vječno pamtiti, tada ga je posljednji put vidjela.
Vijest o Dušanovoj smrti sustigla ih je u Banjaluci gdje su proveli prvih 14 dana izbjegličkog života. Njihova djeca su živjela u Beogradu pa su roditeljima predložili da se nastane u Vojvodini ako ikako mogu.
- Nismo otišli u Vojvodinu nego u Bapsku. Dodijeli su nam kuću, nabijaču sa zemljom, a kod nas je tu svako imao zidane kuće. Ma, neka nam daju kakvu imaju, rekla sam, i tako ćemo se jednog dana vratiti u Kometnik, jer tamo je naš dom. Ljudi nisu vjerovali kada sam im to rekla, mislili ću da ćemo stalno ostati. Govorili su: “Šta nam se vrijedi vraćati kad će nas opet netko istjerati”. Ali mi smo se među prvima upisali i nakon sedam godina među prvima vratili. Oni koji nisu htjeli sad traže obnovu, ali više ne mogu ostvariti to pravo. Obnavljaju se i sada kuće, ali je malo drugačiji model i traje puno duže – pripovijeda Stana, naglašavajući kako prigodom povratka nisu doživjeli nikakve neugodnosti, ništa što bi ih pokolebalo ili zbog čega bi požalili što su požurili svojoj kući.
Dočekali su ih doseljenici s Kosova s kojima danas žive u dobrosusjedskim odnosima. Nikada ih nisu pitali zašto su otišli pa se vratili, nikada ništa nisu pričali protiv povratnika, često spominju svoja sela na Kosovu pa baka Stana zaključuje kako im fali ognjište bez obzira kakvo je ono bilo i unatoč okolnostima pod kojima su ga morali napustiti.
- Nas nisu istjerivali iz kuće, nitko nas nije maltretirao ili uhvatio za ruku i rekao moraš da ideš. Jednostavno, naši ljudi su među sobom pričali kako moramo seliti jer je “stigao takav nalog iz općine” – prisjeća se baka Stana jeseni i zime 1991. godine i početka rata.
Hrvatska vojska nadirala je prema Voćinu sa svih strana. Nastala je panika, Teritorijalna obrana se odlučila povući pa je pozvala i stanovništvo. Svatko je dobio po 10 litara nafte i komad kruha za put prema Okučanima i Banjaluci preko područja koje nije bilo kontrolom hrvatskih snaga.
Odmah po povratku u svoje selo počeli su Jorgići potragu za Dušanovim počivalištem i okolnostima pod kojima je ubijen. Iako je bila priča da su ga ubili Srbi jer nije htio bježati, Jorgići u to ne vjeruju jer u selu tada Srba gotovo da i nije bilo. Nije se radilo i pukoj likvidaciji jer u to vrijeme pripadnici hrvatskih postrojbi još nisu došli na ovo područje. Prema jednoj priči, Dušan se pokolebao pa je nakon nekoliko dana ipak odlučio krenuti za Banjaluku. Netko je zapucao preko polja.
Bilo je više ubijenih tih dana. Nadležna medicinska osoba je ustanovila smrt, ali kaže da ne zna gdje su tijela odvezena. Bio jedan čovjek iz policije, razgovarali smo dugo, a kada sam ga pitala šta dalje rekao mi je: “Tetka, to je sada naša briga”. Ima jedna žena koja tvrdi da zna gdje je grob, spremna je pokazati gdje je ako ju netko pita. Ali nitko ju ne pita i ne želi pitati. I moja djeca kažu da je to još prerano o tome govoriti i da će doći dan kad će se to morati saznati, ali meni to ide jako sporo. Presporo! – nestrpljiva je baka Stana.
Prvi brat likvidiran 1942. kao 12-godišnjak
Imala sam osam godina. Na mjesto današnjeg spomenika žrtvama ustaškog terora postojala je škola i svo je stanovništvo 14. januara 1942. godine tu dotjerano. Nisam bila obučena, majka je tražila neki mali ogrtač. Ustaše su vikale da što ne izlazimo iz kuće. Odvojili su žene i djecu na jednu, a muškarce starije od 16 godina na drugu stranu. Žene i djecu su poslali kući, a muškarci su otjerani u Voćin. Među njima je su bili moj otac i otac moga supruga koji su, zajedno sa još šest muškaraca bili izdvojeni iz grupe koji će kasnije dobiti zadatak da pokopa 320 ubijenih mještana. Moj brat Gojko je bio dijete, bio je mali, imao je tek 12 godina. Ubijen je pred kućom. Vratio se po cipele. Opazili ga ustaše i ubili. Rekli su: Ubili smo partizana, ispripovijedala je Stana Jorgić o smrti prvog brata Gojka.
(Tekst preuzet iz nedjeljnika Novosti)