BEOGRAD - Haška priča lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja traje gotovo 11 godina tokom kojih je on tri puta optužen, a samo jednom osuđen za nepoštovanje suda, pa neki stoga ovo suđenje nazivaju skandaloznim, a sam glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc izjavio je nedavno da "nije normalno" da neko toliko bude u pritvoru bez presude.
Bramerc je rekao i da suđenje lidera radikala nije primjer kako međunarodna pravda treba da djeluje.
Osim pritvorskog staža, koji je za anale Tribunala, proteklih gotovo 11 godina suđenja Šešelju obilježili su njegovi javni nastupi, štrajk glađu kojim je izdejstvovao da se brani sam, ali i pogoršanje zdravstvenog stanja, poslije čega mu je ugrađen pejsmejker, kada su se dan za danom smjenjivale vijesti o njegovom prebacivanju iz pritvora u bolnicu, i nazad.
U svojim teatralnim nastupima tražio je, između ostalog, da mu se razjasne riječi poput "točka, hotimično, opći, točke, Zapadni Srijem, obrane, suradnja...".
Ovih dana mediji u Srbiji i regionu pišu da postoji sumnja ljekara da je Šešelj ozbiljno bolestan. Prve procjene ljekara, kažu, govore da je riječ o karcinomu debelog crijeva!?
Krajem prošlog mjeseca Šešelj je od haškog suda zatražio "hitno i neodložno" oslobađanje i isplatu 12 miliona odštete, ocjenivši da se postupak ne može nastaviti na pravičan način poslije izuzeća sudije Frederika Harhofa. Izuzeće Harhova lider SRS-a je sam tražio.
Puštanje na sloodu Šešelja traži i SRS, a Komitet za njegovu odbranu je ovih dana pisao Savjetu bezbjednosti UN, u kojem se ukazuje da je Haški tribunal na najgrublji mogući način u toku postupka kršio osnovna ljudska i procesna prava i da je Šešelj u pritvoru već 11 godina bez prvostepene presude.
Šešelj je diplomirao prava, a 1979. godine, sa 25 godina je magistrirao i doktorirao. Prvi put zatvorski život je okusio u KP domu Zenica, nakon što je 1984. godine bio osuđen na osam godina zbog "kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja". Odležao je 22 mjeseca.
Njujorški magazin "Tajm" je svojevremeno pisao je da će proces protiv njega vjerovatno ostati u analima Tribunala - zato što se Šešelju ne sudi zbog djela, već zbog riječi.
Šešeljeva haška priča počela je zapravo prije više od dvije decenije, kada je tadašnji američki državni sekretar Lorens Iglberger - decembra 1992. - predstavio "listu zločinaca" za međunarodni sud, na kojoj su se našli i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan.
Nepunih deset godina kasnije, oktobra 2001, Šešelj je prvi put zvanično stavljen na hašku listu - spisak 15 bliskih saradnika već optuženog Slobodana Miloševića, a haška optužnica protiv Šešelja, sa potpisom Karle del Ponte, objelodanjena je 14. februara 2003. godine.
Deset dana kasnije, 24. februara, i nekoliko dana prije ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića, Šešelj je sam otišao u Hag, ne tražeći garancije srpske vlade. Predaju je objasnio rekavši da bi bio duboko nesrećan kada bi "taj svjetski cirkus" prošao bez njegovog direktnog učešća.
"Moj životni cilj nije da mirno umrem u krevetu, već da ostavim neko djelo po kome će me se sećati pokoljenja. Hag je za tako nešto idealna prilika", rekao je Šešelj u jednom od poslednjih intervjua uoči odlaska u Hag.
Prilikom prvog pojavljivanja u Hagu, izjasniio se da nije kriv ni po jednoj od 13 tačaka optužnice, a oštro je protestovao i zbog načina oblačenja predstavnika tužilaštva i službenika u sudnici, zatraživši da, bar u njegovom slučaju, nose civilna odela - pošto ga crno-crveno-bijele odore podsjećaju na "inkvizitore rimokatoličke crkve".
Već u avgustu, Šešelja su u Hagu istražne sudije iz Beograda ispitale o navodima vezanim za ubistvo premijera Đinđića.
U januaru 2005. lider radikala je za sve zločine okrivio papu Jovana Pavla Drugog.
Godine 2005, od 19. avgusta do 20. septembra, svjedočio je kao treći svjedok odbrane na suđenju Slobodanu Miloševiću. Rekao je da se SRS jedina zalagala za "veliku Srbiju, dok je SPS uvek bila za Jugoslaviju".
Početak suđenja je zakazan za 27. novembar 2006. Tokom postupka u više navrata mu je nametan branitelj, što je on odbijao rekavši da "ne želi da bude statista".
Zbog dvadesetodnevnog štrajka glađu i neuzimanja ljekova 29. novembra 2006. je prebačen - ne svojom voljom - u zatvorsku bolnicu u Ševeningenu, a 8. decembra 2006. Tribunal mu je ispunio sve zahtjeve. Vraćeno mu je pravo da se brani sam, kao i da suđenje počne od početka kada se on oporavi.
Avgusta 2007. Haški tribunal je odlučio da finansira odbranu Šešelja. U Hagu je ovo bio presedan zato što se do sada nije dogodilo da optuženom koji se sam brani bude odobreno finansiranje odbrane.
Suđenje je napokon započelo 7. novembra 2007, a tužiteljka Kristina Dal je istakla da će Tužilaštvo dokazati da je Šešelj zajedno sa Miloševićem učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, sa ciljem nasilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva sa teritorije Hrvatske, BiH i iz dijela Vojvodine da bi se ostvarila Miloševićeva vizija "države za sve Srbe", odnosno Šešeljeve "velike Srbije".
Šešelju se, naime, u Trbinalu sudi za zločine protiv čovječnošti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993. godine.
Marta 2012. počeo je da izlaže završnu riječ, a 2. decembra ove godine Tužilaštvo je zatražilo da Šešelju bude izrečena presuda tek pošto novi sudija Madaje Nijang pročita čitav spis sa suđenja u kojem nije učestvovao.
U podnesku koji je potpisao tužilac Matijas Markusen piše:"Pravda zahtjeva presudu o suštini ovog predmeta, na pravičan i hitan način".