BEOGRAD - Dijalog Beograda i Prištine je zamrznut, stavovi strana o uslovima za njegov nastavak dijametralno suprotni, a sporazum o normalizaciji odnosa još uvijek prazan papir, ali je, mimo svega toga, u igri mnogo ideja i različitih modaliteta rješenja za Kosovo i Metohiju.
Među njima, jedini konkretan i bačen na sto ambasadorima zemalja Kvinte je nacrt sporazuma Ramuša Haradinaja, ali je taj prijedlog za Srbiju potpuno neprihvatljiv.
Haradinajev prijedlog sporazuma, naime, predviđa do detalja sve uslove na koje bi Srbija trebalo da pristane - uključujući članstvo Kosova u svim međunarodnim organizacijama, isplatu ratne odštete iz sukoba na KiM, te potpunu integraciju sjevera pokrajine, bude potpuno integrisan - a Kosovo zauzvrat da postane međunarodno priznata država.
Stav o budućem rješenju kada je riječ o Srbiji izneli su samo neko političari pojedinačno, konkretno o razgraničenju, odnosno podijeli, poput ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, koji je prije godinu dana izašao u javnost sa idejom da je za Srbiju najbolje rješenje da se zna - šta je srpsko, a šta albansko.
Kako je postalo gotovo izvjesno da ce se u rješavanje kosovskog problema aktivno uključiti velike sile - SAD, Rusija, EU... u okviru neke međunarodne konferencije, u javnosti su ponovo aktelizovani kao moguće primenjivi modeli, na koji su rješavani neki međunarodni sukobi i problemi.
Jedno od najčešće pominjanih je rješenje po uzoru na rješavanje problematičnih odnosa između Istočne i Zapadne Njemačke, nakon Drugog svjetskog rata, okupacionih zona i "hladnog rata".
"Model 'dvije Nemačke' znači dogovor dvije države da obje budu ravnopravne članice UN", objasnio je za Tanjug profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu Bojan Milisavljević.
Naime, Zapadna Njemačka, koja nikada nije priznala Istočnu Njemačku, i Istočna Njemačka dogovorile su se nakon više od dvije decenije, 1972. godine, da obje, kao samostalne države, postanu ravnopravne članice UN.
Model dvije Njemačke se pominjao tokom pregovora o Kosovu još 2007. (izneo ga je predstavnik EU u posredničkoj "trojci" Volfgang Išinger), ali se u posljednje vrijeme o ovom prijedlogu se sve manje govori, možda i zbog toga što se pokazalo da je taj sporazum bio privremen.
Trajao je dok se njemački narod nije ujedinio u jedinstvenu Njemačku.
Kiparski model, koji praktično znači zamrznuti konflikt, pri čemu bi dvije strane "priznavale" jedna drugu onoliko koliko je neophodno za normalno funkcionisanje teritorije, ali praktično bi postojala dva paralelna sistema, se takođe pominjao kao moguće rješenje, ali gotovo da svi zaboravili na njega, jer ni za Srbiju, ni za međunarodnu zajednicu zamrznut konflikt u slučaju Kosova i Metohije nije prihvatljiv.
U posljednje vrijeme se kao "nova" ideja pominje sporazum između Irske i Sjeverne Irske, koji je, navodno, britanska ideja, koja bi konkretno primenjena na kosovski slučaj značila da bi u Ustavu Srbije Kosovo formalno ostalo dio nacionalne teritorije, uz priznavanje da na toj teritoriji postoji nezavisna vlast u odnosu na Beograd.
Kako su mediji protumačili britansku ideju, to bi značilo da svaki građanin rođen na Kosovu ima pravo da bude dio "srpskog naroda" i da se Srbija i Kosovo mogu ponovo ujediniti, ali samo u miroljubivom procesu, uz većinski pristanak naroda i u Srbiji i na Kosovu.
Vladan Kutlešić, profesor Poslovnog i pravnog fakulteta Univerziteta Union u Haradinajevom nacrtu konačnog sporazuma prepoznaje modalitet iz Sporazuma koji su pre 20 godina potpisale Sjeverna Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji je, kako kaže, prekretnica u ustavnoj teoriji i praksi.
Sporazum iz Belfasta potpisan je 1998. godine i odnosi se na rješavanje statusa Sjeverne Irske između Republike Irske i Velike Britanije, odnosno katolika i protestanata.
Radi se o kompleksnom sporazumu, u kome je status Sjeverne Irske određen kroz niz sporazuma i kroz dugoročan proces, koji je krunisan sa dva sporazuma i dva referenduma.
Nije mali broj modela i ideja koje se pominju od momenta kada se ušlo u pregovore između Beograda i prištine, od onih o srpskoj autonomiji u okviru Kosova, "savezu" nezavisnih država Srbije i Kosova, koje bi ipak ostale međusobno povezane kroz carinsku uniju, koja bi imala jedinstveno tržište i jedinstvenu monetarnu politiku…
Međutim, jasno je da je Kosovo neuporedivo sa drugim modelima i da je potrebno da Beograd i Priština pronađu rješenje koje će biti jedinstveno.
Jasno je, takođe, da nema ekspresnog jrešenja, već da će - ukoliko do dogovora i dođe - to biti dug proces rješavanja.
"Postoji mnogo različitih modela koje bi teško 'progutali' i jedni i drugi. A kada bi teško progutali i jedni i drugi, to su onda i najbolji modeli. Zato je potrebno mnogo razgovora, a za šta je neophodno mnogo političke volje u Prištini, ne samo u Beogradu...", jedna je od poruka predsjednika Srbije Aleksandra Vučica, koji uporno podsjeća da nikakvog rješenja nema bez dogovora Srba i Albanaca.
Tek poslije toga je moguće primjenjivati postojeća iskustva, modele i njihovu logiku i principe.