HAG - Svjedočeći u odbranu Radovana Karadžića, bivši oficiri Vojske Republike Srpske Vladimir Radojčić i Svetozar Guzina opovrgavali su navod optužnice da je ta vojska smišljeno pucala na civile u Sarajevu.
Optužnica Karadžića, tadašnjeg predsjednika RS i vrhovnog komandanta njene vojske, tereti za terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada, 1992-95.
Svjedok Radojčić, koji je tokom rata bio komandant Ilidžanske brigade VRS, izjavio je da je ta jedinica, braneći svoje položaje i naselja, otvarala vatru isključivo na vojne ciljeve.
Posvjedočio je i da je preduzimao mjere da spriječi civilne žrtve, po naređenju više komande, i da nije uzvraćao na vatru muslimanskih snaga ukoliko bi civili mogli biti ugroženi.
Kao i prethodni Karadžićevi svjedoci, i Radojčić i Guzina, koji je bio zapovjednik bataljona u Ilidžanskog brigadi, izjavili su da im nikada nije bilo naređeno, niti su imali namjeru da terorišu civile i izazovu civile žrtve.
Nasuprot tome, Armija BiH je, po svjedocima, zloupotrebljavala civilne objekte u Sarajevu i iz njih otvarala vatru na VRS.
Radojčić i Guzina negirali su odgovornost za više snajperskih napada iz optužnice na civile u zoni Ilidžanske brigade, tvrdeći da su snajperske puške koje su imali nisu djelovale u naseljenom mjestu.
"Muslimanske snage često su se služile nedozvoljenim ratnim lukavstvom, zaklanjajući se iza Unprofora i Crvenog krsta", kazao je Radojčić, potvrđujući da je jednom zbog toga otvorio vatru na konvoj UN na planini Igman.
Humanitarne konvoje ka Sarajevu, kako je rekao, propuštao je uvijek kada su bili najavljeni.
U unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Kerolin Edžerton (Caroline Edgerton) predočila je svjedoku naređenje kojim mu je, 6. aprila 1994, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Dragomir Milošević naložio da u centru Hrasnice i na Sokolović-koloniji modifikovanom avio-bombom gađa "najvrednije ciljeve, gdje će biti izazvane najveće ljudske žrtve".
Radojčić je odgovorio da se naređenje odnosilo na neprijateljsku živu silu, a ne na civile, i da ga je tako shvatio i sproveo.
Naznačio je i da je komandant ABiH u Hrasnici imao obavezu po međunarodnom ratnom pravu da ukloni civile iz područja iz kojeg je prethodna tri dana napadao VRS.
Nakon što ga je tužiteljka Edgerton suočila sa činjenicom da je 6. aprila 1995. bomba koju je ispalio pogodila "civilnu kuću, a ne vojnu metu", Radojčić je uzvratio da pogođena kuća nije bila civilna, već su u njoj bili vojnici ABiH koji su stražarili kod obližnje komande.
"Stradao je jedan vojnik, a to mi je potvrdio i oficir Unprofora koji ga je vidio u uniformi. Dakle, ipak smo bili precizni", rekao je svjedok.
Drugog svjedoka, Svetozara Guzinu, zastupnica optužbe je suočila sa tvrdnjom da je u zoni njegove jedinice u ljeto 1994. iz snajpera ranjena 16-godišnja djevojčica.
Guzina je odgovorio da "ne vjeruje da se to desilo", tvrdeći da su tog dana vođene teške borbe. Pri tome je ostao i pošto su mu pokazani dokumenti da borbi u vrijeme ranjavanja djevojčice nije bilo.
Svjedok je ponavljao i da civilima nije bilo mjesto u blizini prve linije fronta i da su muslimanski zapovjednici morali da ih uklone. Guzina nije negirao da je 2003. haškim istražiteljima rekao da je "potencijalnom metom smatrao bilo kojeg muškarca ili ženu blizu linije razdvajanja".
Svjedok je, međutim negirao da je u julu 1994. vojnim posmatračima UN "priznao" da su njegovi snajperi djelovali po civilima i "obećao da će to prestati".
"Nikada nisamo pucali na civile s namjerom ubijanja. Moguće je da je bilo grešaka, ali namjere nije bilo", naglasio je Guzina.