ZAGREB - Kako se približavaju predsjednički izbori u Hrvatskoj, tako sve više postaje jasno da dvije najveće stranke - Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija, imaju i službene i neslužbene kandidate.
Na prvim linijama predstojeće bitke za Pantovčak istaknuti su doktori Andrija Hebrang i Ivo Josipović, ali iz pozadine vrebaju populisti Nadan Vidošević i Milan Bandić.
I plavi i crveni zaklinju se u službene vođe napada, Andriju Hebranga i Ivu Josipovića, i jedni i drugi odbijaju da se, međutim, izjasne šta će biti s njihovim članovima Nadanom Vidoševićem (HDZ) i Milanom Bandićem (SDP) koji su praktično već u predsjedničkoj kampanji, ali to ne žele i doslovno izreći. Upravo njihova ćutnja omogućuje stranačkim centralama da se prave kao da se ništa ne događa i da, kada ih pitaju za stranačku sudbinu Vidoševića i Bandića, odgovoraju sa: "Pitajte to njega!"
Takvo ponašanje stranačkih centrala upućuje na zaključak da su i HDZ i SDP odlučili igrati na sigurno i da su Vidošević i Bandić zapravo "trojanski konji". Možda čak i dio ranije smišljene strategije koja bi obezbijedila da obje opcije u drugom krugu imaju svoje kandidate. To je sasvim u skladu s njihovom željom - gotovo u potpunosti sprovedenom u djelo - da se stranačka Hrvatska (zauvijek ili na duže vrijeme) podijeli na samo dvije relevantne političke opcije, tzv. lijevu i tzv. desnu, SDP i HDZ.
Nekome se ta teza može učiniti blasfemičnom, ali ne smije se zaboraviti da obje stranke imaju istoriju iznenadnog mijenjanja kandidata tokom službene izborne kampanje. I to onih koje su sami odabrali i u koje su se zaklinjali sve do trenutka kada bi procijenili da im više nisu od koristi.
SDP je tako u zadnji čas, usred izborne kampanje, odustao od Ljube Jurčića kao premijerskog kandidata i na njegovo mjesto instalirao Zorana Milanovića, premda su "ruke u vatru" stavljali za Jurčićeve liderske sposobnosti. HDZ je na izborima, na kojima je Stjepan Mesić prvi put izabran za predsjednika države, prvo imao svog kandidata Matu Granića. Izmakli su mu se u završnici kampanje i okrenuli se Mesiću, koji bez glasova hadezeovaca ne bi imao šanse za pobjedu.
Uz dužno poštovanje službenim kandidatima Hebrangu i Josipoviću, oni su objektivno "slabiji" kandidati od Vidoševića i Bandića. Ukratko, Hebrang i Josipović takvi su da mogu privući samo kandidate svoje političke opcije. Ali "trojanski konji" Vidošević i Bandić osvajaju glasače i suprotnih opcija i to je njihova najveća prednost.
Ali, ne i jedina! Vidošević je jedan od onih koji HDZ-u još daju privid uljuđene i moderne stranke, a Bandić je naprosto suviše moćan i SDP, u ovom trenutku, ne može riskirati gubitak vlasti u Zagrebu. Jer, čak i da izađe na predsjedničke izbore i izgubi ih, on je neprikosnoveni vladar metropole. On je, uostalom, SDP-u i donio zagrebačke izbore, i to ne toliko glasovima SDP-ovih simpatizera, koliko simpatizera HDZ-a i drugih stranaka. Zbog toga ni HDZ ni SDP ne mogu sebi priuštiti izbacivanje Vidoševića i Bandića iz stranačkih redova.
Moguće je da ih neće ni biti potrebno izbaciti jer će zamrznuti članstvo i pojaviti se kao formalno nezavisni kandidati. Njihovim strankama to bi omogućilo učestvovanje u predsjedničkim izborima s po dva kandidata. I to bi značilo da se ostali moraju utrkivati i boriti i sa službenim kandidatima i s "trojanskim konjima" dvije najveće stranke.