Ex -Yu

Kako je izvještavao britanski Foreign Office 1917. godine o Srbima u Hrvatskoj i Bosni

Kako je izvještavao britanski Foreign Office 1917. godine o Srbima u Hrvatskoj i Bosni
Foto: Pixabay/terimakasih0 | Kako je izvještavao britanski Foreign Office 1917. godine o Srbima u Hrvatskoj i Bosni
Dr Nenad Živanovski-Stolić

Pripremajući svoju delegaciju za Parišku mirovnu konferenciju 1918. godine, britansko ministarstvo spoljnih poslova (Foreign Office) je 1917. izradio izvještaj za svaku zemlju, regiju, oblast ili ostrvo u svijetu.

Namjera je bila da se britanska delegacija na predstojećoj konferenciji što bolje pripremi za pregovore o novom globalnom poretku nakon Prvog svjetskog rata. Za geografsko područje tadašnje Austro-Ugarske, koje je obuhvatalo današnji prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine napisani su odgovarajući izvještaji, a neki autorovi komentari i analize aktualni su i danas, posebno u svjetlu polemika koje se vode između Srbije i Hrvatske oko jezika i kulturnog naslijeđa.

U uredničkoj bilješci Izvještaja, koju je u januaru 1920. napisao glavni urednik i bivši direktor Istorijskog odjela Foreign Office-a G. W. Prothero, navodi se da su istorijske podatke sastavili autoritativni autori o istorijskim temama.

"Nakon što je Mirovna konferencija u Parizu izvršila svoj zadatak, Foreign Office je, na brojne zahtjeve, odlučio sve knjige s izvještajima objaviti za javnu upotrebu, nadajući se da će biti od koristi studentima istorije, politike, ekonomije i spoljnih poslova, ali i, uopšteno, publicistima, poslovnim ljudima i putnicima", objašnjava Pothero.

Izveštaji su štampani za javnu upotrebu 1920. godine u izdanju H.M. Stationery Office.

Izještaj za ono što danas predstavlja Republika Hrvatska je podijeljen u četiri dijela: Hrvatska i Slavonija, Rijeka (Fiume), Istra i Dalmacija, te, zbog povezanosti sa temom, u ovom članku će biti predstavljen i izvještaj koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Svaki izvještaj za spomenute krajeve je napisan na stotinjak strana i sastavljen je od četiri dijela: Zemjopisno-Politički, Politička istorija, Socijalno i politički uslovi, te Ekonomski uslovi. Zbog prostornih ograničenja, zadržaćemo se samo na dijelove izveštaja koji imaju aktuelnost i refleksiju na današnje vrijeme i okolnosti u kojima žive Srbi u Hrvatsku i BiH, te u svome objašnjenju potvrđuju neke kontinuitete ili negiraju oportuna istorijska tumačenja iz današnje perspektive akademskih i političkih autoriteta.

Hrvatska i Slavonija

U dijelu koji se odnosi na rasu i jezik koji se govori u Hrvatskoj i Slavoniji navode se podaci iz službenog popisa stanovništva iz 1910, kada su Hrvatska i Slavonija imale 2.021.054 stanovnika, od kojih Južni Slaveni - Hrvati 1.638.354, Srbi 644.955, Slovenci 15.686. U objašnjenju podataka, autor daje dopunu da "Srbi (tj. Slavonci) i Hrvati se ne razlikuju rasno, ali se razlikuju po vjeri time što prvi pripadaju pravoslavnoj, a drugi katoličkoj vjeri. I jedni i drugi govore jezikom koji se veoma malo razlikuje od srpskog, s tim da Srbi koriste ćirilicu, a Hrvati latinicu".

U dijelu Izvještaja nazvanom "Jugoslavenski pokret", se takođe dotiče jezičkog pitanja te se daje i sljedeće pojašnjenje: "Ljudevit Gaj je lirski pisao o jugoslavenskoj državi, koja je uz Srbiju i jadranske pokrajine trebala sadržavati Korušku, Kranjsku, Štajersku, južnu Ugarsku i Bugarsku. Činilo se u to vrijeme vjerovatnijim da će Hrvatska dati jezgro za takve planove nego Srbija… Imena Vuka Karadžića, filologa, i Daničića, prevodioca Novog zavjeta na srpsko-hrvatski, stoje uz Gajevu u prednjem dijelu jugoslavenskog književnog pokreta. Pod takvim je okriljem, književni jezik utemeljen na srpskom istisnuo hrvatski dijalekt. Jezični pokret izazvao je novi nacionalni osjećaj, a austrijska vlada počela je osjećati prijetnju panslavizma".

U dijelu naslovljenom Društveni i politički uslovi se navodi kako je Strossmayer svoje napore usmjerio u smjeru da Hrvatska postane središte jugoslavenske kulture.

"Njegova je ideja bila da se religijske i interesne razlike koje su razdvajale katolike i zemljoradnike Hrvate, od pravoslavnih i industrijskih Srba, mogu premostiti proučavanjem humanističkih nauka, te je u tu svrhu osnovao Sveučilište u Zagrebu (Agramu) i Južnoslavensku akademiju. U međuvremenu, uspostava srpske države prema odredbama Berlinskog ugovora i uključivanje u Hrvatsku Vojne krajine Austrijskog Carstva, dali su novu snagu jugoslavenskom pokretu. Srbija je težila formiranju centra jugoslavenske države, a austrijski Srbi iz pograničnog okruga unijeli su u hrvatski sabor snažan i ambiciozan element", objašnjava autor.

Ipak, kako se navodi u Izvještaju, rivalstvo između Srba i Hrvata brzo se razvijalo, tako da su Starčevići, čija je temeljna ideja bila Hrvatska za Hrvate, odbili da priznaju posebne zahtjeve Srba. Ban je insistirao na toleranciji i osigurao Srbima vršenje vjerskih obreda, te nezavisnost njihovih konfesionalnih škola u pitanju vjeronauke i korištenje ćirilice.

Dalje se navodi da je podjela mišljenja ubrzo i same Srbe podijelila na dvije frakcije.

"Stranka nezavisnih Srba priželjkivala je samostalnu Hrvatsku, u kojoj bi bile priznate njihove nacionalne težnje - korištenje srpske zastave, ćiriličnog pravopisa u službenim publikacijama i subvencija njihovih konfesionalnih škola. Stranka srpskih radikala, pak, je tražila Veliku Srbiju u koju bi trebala biti i Hrvatska. Među Strankom prava, koja se 1892. udružila s Samostalnom narodnom strankom u "Ujedinjenu opoziciju", srpsko je pitanje takođe izazvalo raskol nakon Starčevićeve smrti 1896. godine. Sljedbenici dr Josefa Franka, kako su ih nazivali, bili su naglašeno klerikalna stranka čiste desnice, te su bili nepomirljivi i težili su osnivanju kraljevine Hrvatske (uključujući Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Bosnu, Hercegovinu, Primorje, Istru, Kranjsku i Korušku) pod habzburškim žezlom. S druge strane, Hrvatska stranka prava, bila je prijateljski nastrojena prema težnjama nezavisnih Srba".

U daljoj analizi društvenih zbivanja početkom XX vijekau Hrvatsku i Slavoniju, u Izvještaju se ocjenjuje da su demonstracije među univerzitetskim studentima i sumnjivi odnosi između slavenskog elementa u Hrvatskoj i srpskih podanika, posebno članova Slovenskog Juga, koji je tobože bio samo srpsko čitalačko društvo, iako navodno ima revolucionarne i oslobodilačke tendencije, uzbunili su ugarske vlade, i odvelo bana u sumnjive smjerove. Autor navodi i primjer kako su pedeset i troje Srba, među kojima i braća Pribićević, uhapšeni 1908, na osnovu vrlo sumnjive informacije date od policijskog špijuna Nastića.

"Nakon, u najmanju ruku, suđenja s očito predrasudama u Zagrebu, koja su trajala do oktobra iduće godine, u brojnim su predmetima osuđeni na kazne zatvora i prinudni rad pod optužbom za saučesništvo u navodnom pansrpskom revolucionarnom pokretu u Hrvatskoj, vođenom iz Beograda. Šest mjeseci kasnije, presudu je ukinuo Kasacijski sud, a postupak je potom poništen kraljevskim dekretom. Optuženi su, dakle, ostali neosuđeni, ali i neoslobođeni", zaključuje se u Izvještaju.

Po pitanju religijske pripadnosti, u Izvještaju se naovdi da u Hrvatskoj ima 1.877.833 rimokatolika, 17.592 unijata, 653.184 pravoslavaca, 17.948 kalvinista, 33.759 luterana i 21.231 Jevreja. Pojašnjava se da su osobe koje su se ranije opisivale kao pripadnici pravoslavne crkve, priznate su 1883. godine kao pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Ipak, po ocjeni autora Izvještaja, vjerska razlika čini veliku barijeru između Hrvata, koji su većinom katolici, i Srba, koji su većinom pravoslavci. Stoga je po njemu, od velike važnosti činjenica da je u julu 1914. postignut Konkordat između Vatikana i srpske vlade.

"Premda se Konkordat odnosi samo na katoličanstvo u Srbiji, očito je da bi se njegove odredbe mogle proširiti i na Hrvatsku i Slavoniju ako te zemlje u budućnosti dođu pod srpsku kontrolu. Prije Konkordata Srbija je bila jedina zemlja u Evropi u kojoj se katolicizam formalno nije tolerirao, a to je bilo uočljivije otkako je islam primljen. U praksi, međutim, stranci se nisu miješali, a Srbi katolici morali su se samo nazivati Hrvatima, kako bi izbjegli progon", ocjenjuje se u Izvještaju.

Dalje se objašnjava da su se odnosi među religijama počeli popravljati u vrijeme biskupa Strossmayera, čiji je uspješan spoj katoličanstva s jugoslavenskim idealizmom dao Srbima novu predstavu o katolicizmu.

"Rast srpskih nacionalnih ambicija učinio je Srbe vrlo prijateljskim prema Hrvatima, čija je saradnja bila ključna za stvaranje jugoslavenske države, i o kojima se ponekad govorilo kao o 'našoj braći Srbima katolicima'. Želja za privlačenjem vjerskih simpatija Hrvata iz Italije u osnovi je Konkordata koji su 1. jul 1914. potpisali kardinal Merry del Val za Papu i dr Vesnić, prema uputstvima N. Pašića, za Vladu Srbije". Po autoru, katolička crkva nikada povoljnije ustupke nije osigurala ni od jedne druge vlasti u moderno doba.

Međutim, kako se dalje navodi u Izvještaju, Konkordat nije bio po volji austrijske vlade jer katoličko sveštenstvo Hrvatske u prošlosti je ispoljavalo jugoslavenske sklonosti, a uslovi novog sporazuma nedvosmisleno su uklonili kamen spoticanja za uključivanje Hrvatske u jugoslavensko kraljevstvo.

Na koncu dijela o Hrvatskoj i Slavoniji, Izvještaj sadrži i dio nazvan Opšta zapažanja, koji donosi autorov komentar tadašnjih hrvatsko-srpskih odnosa. Po njemu su u Hrvatskoj postojale tri značajne škole mišljenja ili osjećaja. "Nacionalna" stranka bila je konzervativna i zalagala se za održanje Nagode i povezanost s Mađarskom. Od stranaka koje su imale za cilj povećanje autonomije, Starčevići su gledali u Beč, dok Hrvatsko-srpska koalicija, najprije u mađarsku opoziciju u Budimpešti, a zatim u Beogradu.

"Takozvani Trijalistički projekt sastojao se u stvaranju od jugoslavenskih elemenata u Austrijskom Carstvu slavenske države koja bi bila u rangu s austrijskim i mađarskim članovima Dvojne monarhije. Pripajanje Bosne i Hercegovine Austriji obećalo je jačanje trijalističke argumentacije povećanjem težine austrijskih Jugo-Slavena. Politika Hrvatsko-srpske stranke, vjerovatno, bi na kraju zahtijevala uspostavu jugoslavenske države, čije bi jezgro bila Srbija, a ne Hrvatska".

Po autoru, suprotstavljanje ova dva projekta je da je prvi bio usmjeren na preporod Zvonimirove kraljevine, a drugi na onog Stjepana Dušana. "Ako se tri glavne poveznice carstva mogu pronaći u vjerskim uvjerenjima, privrednim interesima i rasnim osjećajima, bilo bi ispravno reći da su vjerska i privredna razmatranja osnova trijalističkog rješenje, dok je rasni osjećaj favorizovao pansrpsku ideju. Konkordat sklopljen početkom 1914. između srpske vlade i Vatikana, bio je snažan pokušaj neutralizovanja vjerskih poteškoća koje su stajale na putu svesrpske politike".

Kao pitanje koje je posebno zanimljivo, autor navodi da je Srbija prirodno zainteresovana za uključivanje Hrvatske i Slavonije u jugoslavensko kraljevstvo, kao i za sve projekte za njeno proširenje. Ali, po njemu, uvijek se mora imati na umu da joj posjed Hrvatske i Slavonije nije ni približno toliko važan kao posjed Bosne i Hercegovine i jedne ili više dalmatinskih luka, koji su po važnosti odmah iza odbrane samog Beograda.

Rijeka, Istra i Dalmacija

Za Rijeku se u Izvještaju navodi da je prema popisu iz 1910. bilo 49.806 stanovnika, od čega je 26 odsto govorilo srpsko-hrvatski, 13 odsto mađarski, 47 odsto njemački, a ostali, uz nekoliko izuzetaka, su italijanski ili italijanski dijalekti.

U dijelu Izvještaja koji se odnosi na Istru se navodi da je hrvatski univerzalni jezik istarskih Slavena, pri čemu jezik je identičan srpskom, ali Hrvati katolici koriste latinicu, osim u nekoliko starih knjiga štampanih glagoljicom, dok pravoslavni Srbi koriste ćirilicu.

U dužem Izvještaju za Dalmaciju opisuje se savremeni Dalmatinac, s izuzetkom italijanskog elementa, da je iste rase kao i onaj koji nastanjuje Hrvatsku i veći dio Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore, iako njegov istorijski razvoj nije bio isti. Takođe se ocjenjuje da je rasni problem vrlo akutan u Dalmaciji, ali da nema ozbiljnog spora oko brojnosti sastavnih rasa. Prema austrijskom popisu iz 1910. godine živjelo je 634.855 stanovnika, od čega 610.669 su bili Srbo-Hrvati , 18.028 Italijani, 3.081 Nijemci i 1.412 Česi-Slovaci. Dalmatinci su pretežno Slaveni (95 odsto srpsko-hrvatski ), ali italijanska kultura je osnova njihove civilizacije, iako postoji mala, ali kompaktna jezgra ljudi, koji jesu i osjećaju se izrazito Italijanima.

Autor objašnjava da jezici koji se govore u Dalmaciji su srpsko-hrvatski, italijanski i njemački. Po njemu, srpsko-hrvatski jezik je praktično isti kao i srpski, samo što je napisan latiničnim slovima umjesto ćirilicom. "Srpskohrvatski se govori u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i u Dalmaciji. U austrijskim popisima stanovništva, oko 95 odsto dalmatinskog stanovništva navodi srpsko-hrvatski kao maternji jezik".

Političke okolnosti u Dalmaciji su u Izvještaju opisane na način da je nastavak političe represije u Hrvatskoj, pod vodstvom M. Cuvaja, proizveo u Dalmaciji 1912. još jednu simpatičnu agitaciju koju je uveliko podstakla pobjeda Srba kod Kumanova u Prvom balkanskom ratu. "(Austrijska) Vlada je isprva tolerisala te demonstracije, ali je u konačnici pribjegla represivnim mjerama, naročito u odnosu na štampu, te su u Splitu i Šibeniku raspuštena gradska vijeća. M. Kataliniću, načelniku opštine Split, suđeno je za korištenje izdajničkih izraza u javnom govoru, ali ne na dalmatinskom sudu nego u Klagenfurtu. Strah da će Austrija ući u neprijateljstvo sa Srbijom, izazvao je protest svih zvaničnika srpsko-hrvatskih stranaka u Zadru protiv navodnog 'pokušaja Vlade da uvuče naš narod u građanski rat', a takvo je raspoloženje bilo široko rasprostranjeno, posebno među studentima".

U odnosu na religijska opredjeljenja, Izvještaj se i za Dalmaciju refereiše na popis iz 1910, pri čemu od ukupno 645.666 stanovnika, u Dalmaciji katolika ima 539.074, pravoslavna crkva ima 105.338 članova. Kaže se da su oko 80 odsto srpsko-hrvatskog stanovništva katolici, a 16 odsto pravoslavni, ali vjersko pitanje je, uopšteno govoreći, od male političke važnosti u Dalmaciji, posebno s obzirom na povoljne uslove dane katolicima u Konkordatu iz 1914. između srpske vlade i Vatikana, i implicitno obećanje za liberalnu toleranciju za katoličke Jugo-Slavene u austrijskom Reichstagu. Prema odredbama Zakona o opštem biračkom pravu iz 1907, Dalmacija šalje u Sabor jedanaest izaslanika koji su svi Srbo-Hrvati.

U dijelu o obrazovanju se konstatuje da u Dalmaciji ne postoji univerzitet, a kako austrijska vlada ne priznaje diplome Univerziteta u Zagrebu, srpsko-hrvatski studenti moraju steći, ili u svakom slučaju dovršiti svoje obrazovanje u Inzbruku ili nekom drugom univerzitetu pod njemačkim uticajem.

Po ocjeni autora, iako je imala malu istorijsku srodnost, Dalmacija ima geografsku povezanost sa Bosnom i Hercegovinom. "Rasna i privredna razmatranja idu u prilog toj povezanosti, jer Jugo-Slaveni prevladavaju i u jednom i u drugom prostoru, a pristup moru za Jugo-Slaviju je preko dalmatinskih luka". Po njemu, zemlje koje su posebno zainteresovane za Dalmaciju su Austrija, Mađarska, Srbija i Italija.

Kako autor Izvještaja ocjenjuje, mogućnosti uključivanja Dalmacije u jugoslavensku državu su dvije te daje sljedeće objašnjenje: "Dalmacija bi se mogla pripojiti Hrvatskoj, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, da bi se formirala jedna autonomna država ili samostalna država s glavnim gradom Zagrebom. S druge strane, kada bi Beograd ili Niš postali fokus Jugo-Slavije, Dalmacija bi lako mogla upasti u srpsku kombinaciju. Bilo jedna ili druga opcija, dalmatinska luka bitna je za pravilan razvoj Bosne i Srbije. Jadranska politika Italije prije 1914. i donedavna bila je diktirana željom da se spriječi da bilo koji dio jadranske obale padne u ruke Srba. Poput Austrije i Italija je vidjela prijetnju u pojavi snažne jugoslavenske države i, kako bi izbjegla ovu nepredviđenu situaciju, podržavala je austrijsku politiku u održavanju status quo", zakjljučuje autor.

U Izvještaju se konstatuje praksa da se u austrijskoj statistici Hrvati i Srbi ne razlikuju jedni od drugih, pa su stoga u nekim brojkama u tablici u zagradi. "Srpski jezik je slavenski i govori se u Srbiji, Crnoj Gori i austro-ugarskim pokrajinama Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj-Slavoniji i južnoj Mađarskoj. Među jezicima koji se govore u tim regijama postoje male dijalektalne varijacije. Bitna razlika je u tome što se u Srbiji, Crnoj Gori, južnoj Mađarskoj, većem dijelu Bosne i Hercegovine i među Slavoncima koristi ćirilica, dok u dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske prevladava latinica. Ova razlika odgovara razlici u vjeri. Narodi koji govore srpski jezik su rimokatolici i koriste latinicu dok oni koji su pravoslavci koriste ćirilicu", ocjenjuje se u dijelu Izvještaja Foreign Officea iz 1917 godine.

Bosna i Hercegovina

U Izvještaju za Bosnu i Hercegovinu u odnos na jezik koji se govori navodi se da je srpsko-hrvatski jezik zajednički za obje pokrajine, pri čemu u Bosni prevladava štokavski dijalekt, a u Hercegovini najčistiji oblik srpskog. Početkom devetnaestog vijeka hercegovački je oblik prihvaćen kao srpski književni jezik. Po opasci autora, precizna i logična struktura jezika vrijedna je divljenja. "Jezik koji se koristi u obrazovanju i pravnim postupcima je srpski. U javnim oglasima koristi se ili srpski ili njemački, a u zakonodavstvu je i jedno i drugo uobičajeno".

Rasni tip je isti u dvije pokrajine i ne razlikuje se u osnovi od onog u ostatku srpskih krajeva, iako u sjevernim ravnicama postaje nešto manje živahno. "Ljudi podsjećaju na Srbe i izgledom i karakterom, imaju istu ljubav prema poeziji, muzici i romantici, isti intenzivan ponos na svoju rasu i istoriju, te iste običaje i praznovjerja", piše u Izvještaju.

Muhamedansko osvajanje izazvalo je važnu vjersku diferencijaciju u populaciji, koja nema nikakvu rasnu razliku. "'Turci' iz Bosne, kako sami sebe nazivaju, nisu Turci po rasi, iako se ponekad razlikuju po krutom pridržavanju turskih vjerskih oblika, društvenih običaja, načina odijevanja itd. Moglo se očekivati da će pod hrišćanskom vlašću da se vrate na hrišćanstvo, ali to nije bio slučaj. Velika prepreka je razotkrivanje i emancipacija žena, što bi bio nasilni preokret na svjetovna osjećanja i običaje".

U svojim opštim opažanjima, autor Izvještaja ocjenjuje da narodno mišljenje i nacionalni sentiment u Bosni i Hercegovini posjeduje snažnu sentimentalnu privlačnost za Srbe (u Srbiji) i opisana je kao Moskva Srbije. "To je dijelom zbog činjenice da je najstariji sačuvani dokument na srpskom jeziku, pismo Kulina bana iz 1189. Godine, nastao u Bosni, a dijelom zbog usvajanja hercegovačkog dijalekta od strane Vuka Karadžića kao osnove srpskog književnog jezika, te dijelom i zbog bosanskog porijetla mnogih uglednih Srba".

Ipak, autor primjećuje da je teško procijeniti u kojoj su mjeri Bosanci uzvraćali osjećaje prema Srbima (iz Srbije), ali njihov je osjećaj vjerovatno bio slabiji. "Kao prvo, bili su u mnogim slučajevima previše nepismeni da bi cijenili jugoslavenske ideale, a veze katolika i muslimana, premda ne nužno tuđe, prilično su odvraćale njihove simpatije. Međutim, veliki broj Bosanaca izbjegao je austrijsku mobilizaciju i borio se u srpskim redovima u Balkanskim ratovima, a nakon srpske invazije na Bosnu u prvoj godini Evropskog rata mnogi su pratili vojsku koja se povlačila u Srbiju, dok su drugi potražili sklonište u Crnoj Gori. (Austrijska) Vlada je od izbijanja neprijateljstava usvojila politiku represije u svom najekstremnijem obliku. Nema sumnje da je tokom cijelog rata osjećaj provincije bio izrazito antiaustrijski".

Kako se zaključuje u Izvještaju, srpski interes za pripajanje pokrajina je očit. "Njihovo posjedovanje bi Srbiji omogućilo pripajanje stanovništva koje je jednako dvije trećine njenog (u Srbiji), kao i Savu i Dinarske Alpe za granice, i dalo bi joj u ruke Dalmatinske obale i Hrvatsku-Slavoniju. Bez njih, svako održavanje zemlje bilo bi nesigurno. Srbi su prije Balkanskih ratova težili u najmanju ruku pridobijanju pojasa teritorije od oko 10.000 četvornih kilometara na desnoj obali Drine, koji bi omogućili vezu s Crnom Gorom, a ujedno i direkno presjekli komunikaciju između Austrije i Turske. Tvrdili su da se vlast nad ovom regijom nekada vršila iz Srbije ili iz Novopazarskog sandžaka, koji je pod turskom okupacijom činio Zvornički sandžak. Posjedovanje ovog koridora omogućilo bi Srbiji pristup moru do ruta koje idu od Mokre Gore preko Foče, uz Sutjesku, pa preko Gacka i Bileća do Sutorine", zaključuje se u Izvještaju napisanom 1917. godine od strane britanskog Foreign Officea.

(Tekst koji prenosimo prvobitno je objavljen na portalu "Prosvjeta"  iz Zagreba)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije