MITROVICA Romi iz svih većih kosovskih centara, osim Prizrena, napustili su nakon dolaska UNMIK administracije juna 1999. godine, svoja mahom spaljena naselja. Nova utočišta našli u kampovima na Kosovu, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji ili u zapadnoevropskim zemljama.
Najteže je bilo u četiri kampa na sjeveru Mitrovice gdje su ljekari kod romske djece pronašli olovo u krvi.
U međuvremenu je, zahvaljujući Vladi Kosova i nekim evropskim institucijama, u romskoj mahali na jugu Mitrovice izgrađeno pedesetak stanova i četrdesetak kuća. Zarifa Bajrami, koja je sa porodicom živjela u kampu Česmin Lug na sjeveru Mitrovice, dobila je novu trospratnu kuću, sagrađenu na istom mjestu na kome su živeli do juna 1999. godine. Navikavaju se na nove uslove i nemaju bezbjednosnih problema. U naselju im je asfaltiran put, izgrađen teren za male sportove gdje većina mališana provodi svoje vrijeme.
Niko, međutim, ništa ne radi, humanitarnu pomoć više ne dobijaju pa se plaše za svoju i budućnost svoje djece.
`Ne dobijamo ništa, skinuli su nas sa liste za socijalnu pomoć u Srbiji i ovdje na Kosovu, koju daje UNMIK`, kaže Bajramijeva.
Ona tvrdi da njihova djeca i dalje imaju olovo u krvi, ali se niko nakon što su se doselili u romsku mahalu više nije interesovao za to.
Seljvija Šabani se vratila iz Novog Sada i dobila dvosoban stan u jednoj od stambenih zgrada. Zadovoljna je i ne kaje se što je došla. `Imamo hranu, vodu, struju, imamo normalan život. Dobro nam je, tamo smo plaćali kiriju, a ovdje sam došla u svoju kuću`, govori sa balkona, dok prostire rublje.
Bajram Tatarović kaže da, za razliku od sjeverne, u južnoj Mitrovici nemaju posla. `Više sam tamo radio, rezao drva. Više tamo ima posla nego ovdje`.
Nekoliko desetina romskih porodica je, međutim, i dalje na sjeveru grada na Ibru, neki u barakama u kojima su nekada bili smješteni francuski vojnici. Mnogi od njih neće da se vrate u južnu Mitrovicu, gdje im se grade ili su već izgrađeni stanovi ili kuće. `Ovdje mi odgovara i ovdje sam sa djecom već devetu godinu. Imam socijalnu pomoć koju dobijamo iz Srbije, a dobijamo i nešto hrane. To dolje sigurno ne bismo imali`, kaže Džemailj Šakoli, sjedeći pored dvolitarske flaše piva ispred barake iz koje se čuje plač djeteta i jaka muzika sa TV. Ni Avduš Masarica neće da se vrati u romsku mahalu jer je zaposlen, a i sinovi mu rade. `Život se ne jede, tamo posla nema, a sa ove strane se nešto radi i ja primam platu veću od 300 evra. Rade mi i djeca tako da se može opstati`, kaže Masarica.