BEOGRAD - Advokat Srđa Popović, koji je potpisao krivičnu prijavu protiv predsjednika Nove Srbije Velimira Ilića i bivšeg potpredsjednika Vlade Nebojše Čovića, zbog sumnje da su umiješani u atentat na premijera Zorana Đinđića 2003, naveo je da su oni za to bili politički motivisani.
On je takav zaključak izveo iz iskaza dvojice pripadnika "zemunskog klana", Dejana Milenkovića i Miloša Simovića.
"Ukrštanjem sa drugim dokazima i opštepoznatim činjenicama, može se, u glavnim crtama, rekonstruisati potpuna struktura zavere, plan delovanja i podela uloga, kao i posebno mesto koje je u toj prevratničkoj zaveri zauzimao osumnjičeni Nebojša Čović", naveo je u krivičnoj prijavi koja je objavljena na sajtu "Pješčanika".
Obje izjave su saglasne u svim detaljima, i iskaz Milenkovića iz 2006. i izjava koju je dao u tužilaštvu Simović prije sedam mjeseci, u kojima tvrde da je Čović podržavao atentat, da je njima tvrdio da će on nakon toga postati premijer.
Milenković je svjedok saradnik u procesu za ubistvo premijera, koji je svojim svjedočenjem izbjegao kaznu, dok je Simović osuđen na 30 godina zatvora zbog učešća u atentatu.
Majka i sestra ubijenog premijera Zorana Đinđića podnijele su danas krivičnu prijavu Tužilaštvu za organizovani kriminal protiv Ilića i Čovića.
Mila Đinđić i Gordana Đinđić-Filipović krivičnom prijavom traže od Tužilaštva da sprovede istragu protiv Čovića i Ilića, tvrdeći da su izvršili krivično djelo podstrekavanja na krivično djelo ubistva predstavnika najviših držanih organa.
U prijavi, koju je potpisao Popović kao punomoćnik porodice, pored detaljnog opisa krivičnog djela navode se i prijedlozi dokaza koji treba da se izvedu, a među koima je pismo Milorada Ulemeka Legije, osuđenog na 40 godina zatvora zbog ubistva Đinđića, izvodi iz svjedočenja pripadnika "zemunskog klana", izvodi iz izjava tada aktuelnih političara i drugi.
Viđenje političkih motiva Popović počinje ukazivanjem da se odmah nakon svrgavanja režima Slobodana Miloševića i dolaska DOS-a na vlast, unutar te heterogene koalicije stranaka, formiraju dva dijametralno suprotstavljena bloka, koji su tada nazivani "reformskim" i "patriotskim".
"Reformski" blok, koji je predvodio Zoran Đinđić, tumačio je petooktobarske promjene kao prevrat u kome su sami građani, revolucionarno, na ulici, srušili jedan diktatorski režim i doveli DOS na vlast, dok je "patriotski" blok, sa Vojislavom Koštunicom na čelu, tumačio taj isti događaj kao redovnu smjenu vlasti ostvarenu na izborima, smatra Popović.
Navodi se, dalje, da je taj duboki politički sukob koji je potpuno obilježio period od 5. oktobra 2000. do 12. marta 2003. bio je produbljen činjenicom da su ta dva bloka između sebe podijelila i dvije najvažnije funkcije izvršne vlasti, funkciju predsjednika Republike i funkciju predsjednika Vlade.
Iako je tokom 2001. i 2002. godine u funkciji potpredsjednika Vlade premijera Đinđića, osumnjičeni Čović tu istu Vladu neprestano napada, politički se vezujući za njenog ogorčenog protivnika, Koštunicu, navodi se u prijavi.
Podsjeća se da je Nebojša Čović bio na vlasti u tri režima i konstatuje da se očigledno radi o ambicioznom čovjeku, koji "nerealno visoko" ocjenjuje svoje sposobnosti i koji, po sopstvenom priznanju, "ne može da radi pod ljudima koji su manje sposobni od njega", "ne trpi autoritet iznad sebe" i "ne želi da mu neko naređuje".
"Osumnjičeni Čović je, očigledno, nezadovoljan mestom potpredsednika Vlade, ono je za njega samo odskočna daska za nešto više i smatra da mu Koštunica (a kasnije i Ulemek) može pomoći da to i ostvari", navodi se u prijavi u dijelu u kom se obrazlažu politički motivi za ubistvo Đinđića.
Čović je u više navrata kritikovao Đinđića zbog poltronskog ponašanja prema Evropi, "zanimljive veze Đinđićeve vlade s mafijom", navodi se u prijavi i dodaje da od prvog trenutka, nakon atentata, zastupa dvije protivrječne teze - da ne treba ispitivati političku pozadinu atentata, da to ne treba "stavljati u politički i stranački kontekst" i naročito ne vezivati to pitanje za određene stranke, te s druge strane da treba ispitati ulogu pripadnika Demokratske stranke u atentatu i njihove veze sa mafijom i Ulemekom.
"Usaglašeno djelovanje protiv DOS-ove vlade, od strane Čovića, Koštunice i Ulemeka, nastavlja se i posle atentata. Čović i Koštunica, već na početku policijske akcije 'Sablja', počinju da protestuju protiv ideje da se ispituje politička pozadina atentata, odnosno da se istraga stavlja u stranački i politički kontekst, ali su i tome nedosljedni", smatra punomoćnik porodice Đinđić.
On dalje zaključuje da ubistvo premijera Đinđića nije bilo samo sebi cilj.
"Iz otvorenog pisma Milorada Ulemeka, kao i pisma upućenog Iliću i drugim političarima, vidi se da je ubistvo bilo samo sredstvo, a da je osnovni cilj bio svrgavanje vlade i dovođenje drugih, takozvanih patriotskih snaga na vlast", objašnjava Popović. "Iz iskaza Dejana Milenkovića i izjave Miloša Simovića vidimo da zbog toga Ulemek i nastoji da obezbedi političku podršku da se, nakon atentata, sruši i sama obezglavljena Vlada i u 'opštenarodnom buntu', 'novom 5. oktobru' dovede na vlast tadašnja 'patriotska opozicija'."
Rasvjetljavanje političke pozadine ubistva premijera Đinđića započelo je krajem septembra ove godine pokretanjem istrage protiv osam pripadnika JSO.
Istragu je pokrenulo Tužilaštvo za organizovani kriminal postupajući, pored ostalog i po prijavi advokata Popovića kojom su, osim pripadnika JSO, bili obuhvaćeni i Koštunica ali i nekadašnji šef Vojno-bezbednosne agencije Aco Tomić. Međutim, Tužilaštvo ih nije stavilo na spisak osumnjičenih.