MANASTIR KRKA U manastiru Krka, duhovnom centru Eparhije dalmatinske, na Preobraženje gospodnje, okupi se više hiljada Srba iz Hrvatske, Srbije, Republike Srpske i drugih zemalja širom svijeta.
Večernjim bogosluženjem u manastiru, počinje Svedalmatinski sabor o kome i mladi i stari Krajišnici, ma koliko daleko od rodne grude bili, sanjaju tokom godine jer im, kako kažu, budi uspomene na srećna vremena.
Manastir Krka, nazvan po istoimenoj rijeci koja protiče pored njega, podigla je 6950. godine princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića. Nalazi se 3,5 kilometra od Kistanja u opštini Knin. Niko ne zna kada je tačno počelo održavanje sabora u manstiru, ali monasi vjeruju da je to tradicija duga nekoliko vijekova. `Na taj praznik sve je uvijek bilo lijepo i veselo, a i danas je kao da se nikada nisu desile strahote, koje su mnoge od nas odvele daleko od rodnog kraja`, kaže penzioner Milan Karna. On se nakon nekoliko godina u izbjeglištvu vratio u Oton kod Knina, dok su mu djeca i dalje po svijetu - u Australiji, Rusiji i Beogradu.
Zorka Šuša (40) iz obližnjeg Kolašca, izbjegla u Srbiju, s ponosom ističe da je šestogodišnji sin uvijek pita `kada će ljeto da idemo u manastir na sabor`.
Sava Ljuna iz istog sela kod Kistanja u šali kaže da ga gužva na saboru podsjeća na dane kada se u Davosu, u kome živi od 1977. godine, održava Svjetski ekonomski forum.
Sredovječne žene koje od djetinjstva uvijek, kad mogu, zajedno dolaze na liturgiju, kažu da je na saboru `svake godine sve ljepše, jer se sve više ljudi vraća`. Da bar na kratko zaborave nedaće kroz koje su prošli.
Jelena Knežević (15) od 1995. godine sa porodicom živi u Australiji. Kaže da je jedva dočekala dan kada je opet mogla da dođe u rodni kraj i manastir u kome je krštena. Jelenina dvije godine starija rođaka Milica Bradaš, koja u Zagrebu ide u srpsku pravoslavnu školu, kaže da u Krku dolazi stalno od kada se sa roditeljima i sestrom vratila u Knin 2000. godine.
Uz rijeku Krku, koja protiče na manje od sto metara od malog uzvišenja na kome je sagrađen manastir posvećen svetom arhangelu Mihajlu, postavljeni su šatori, štandovi sa roštiljem i pićem, igračkama. Do ranih jutarnjih sati mladi i stari se vesele i druže uz muziku.
I kako najstariji pamte, na saboru se nikada nije desio neki veći incident. Ali, kako kaže Petar Mandić, izbjegao u Banjaluku, kome `do stote fali 69 godina`, nekoliko puta se neko potukao zbog djevojke. `To je bilo i normalno jer sabor je i bio mjesto da se cure i momci zagledaju`.