BEOGRAD - Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Nikola Samardžić smatra da, suprotno opštem uvjerenju, velika većina građana u Srbiji zapravo nije iskreno opredijeljena ni za Evropu, ali ni za Kosovo kao dio Srbije.
Samardžić ocenjuje da Srbija mora da se suoči s činjenicom da je Kosovo nezavisno, ali i da nema većinske političke volje da Kosovo ponovo bude dio Srbije.
Suverenitet nad Kosovom, naime, podrazumijeva "da imate gotovo trećinu albanskih poslanika u parlamentu, da imate Albanca za ministra spoljnih poslova, a to ne želi gotovo niko, ni u Srbiji, niti na Kosovu", ocijenio je Samardžić.
Kad je riječ o opredijeljenosti za evropske integracije, Samardžić ukazuje na fenomen nespremnosti većine građana u Srbiji za evropeizaciju i modernizaciju zemlje, i u tom smislu za njega je otpor Briselu sasvim razumljiv.
Po njegovom mišljenju, uspostavljanje neposrednog monitoringa evropskih institucija i odricanje od suvereniteta posebno ne odgovara begradskim elitama, a ugledanje i oslanjanje dijela političkih aktera na Rusiju za njega je pogrešno, jer "Rusija o kojoj maštaju mentalno stabilni pojedinci postoji svuda na svijetu osim u Rusiji".
Upitan ko su u ovoj situaciji dobitnici, a ko žrtve, Samardžić kaže da je paradoksalno da tranzicione žrtve najstrastvenije podržavaju onaj sistem vrijednosti i one političke ideje čije su oni upravo žrtve.
"Čak i da pripadam sloju tranzicionih dobitnika, a ne pripadam, smatram da sam izgubio najmanje poslednje dve decenije i u tome ne osećam nikakvo zadovoljstvo", izjavio je Samardžić.
Poredeći iz vizure profesora istorije ovaj i neke ranije periode u Srbiji, Samardžić se najprije vraća u 1997. i 1998. godinu kad je tadašnja DS, koja je, kako kaže, bila trust mozgova i ogromna moralna snaga u društvu, proglasila bojkot izbora, koji se sada možda ponavlja, i kada je bilo jasno da nastupa potpuni slom jedne iracionalne politike.
Samardžić kaže i da ne voli da povlači istorijske paralele, mada se to od istoričara očekuje, jer to je "kao da bolesniku prepisujete neki prevaziđen lek, s davno isteklim rokom trajanja".
On, međutim, podseća na jedno relativno uspješno razdoblje srpske države između 1867. i 1914, ali u kojem je već 1868. ubijen knez Mihailo Obrenović, zatim kralj Aleksandar Obrenović 1903, a docnije i kralj Aleksandar 1934. godine.
"Videćete da je u tom periodu Srbija vodila četiri rata, protiv Turske 1876-1878, Bugarske 1885, i dva Balkanska rata 1912-1913, da je dobila uslovljenu nezavisnost na margini Berlinskog kongresa 1878, da bi neodgovornom avanturom jedne grupe kriminalaca u vojsci na sebe natovarila austrijsku, potom i nemačku agresiju 1914. i 1915", podsjetio je Samardžić.
On konstatuje da je Srbija tokom devedesetih ponovo imala "vojne kriminalce" na djelu i da su oni imali ključnu ulogu u atentatu na premijera Đinđića.
Upitan ko bi mogao i trebalo da preuzme na sebe teret da objasni stvari kakve jesu i da to saopšti građanima, Samardžić odgovara da ne zna, da je sam javno izrekao prije tri i po godine da se mora priznati nezavisnost Kosova i urediti na jednakim i prijateljskim osnovama odnosi sa svim susjedima.
Nakon toga se, kako kaže, povukao iz javnosti.
"Ovde se, na nama, i iz nas, izliva samo zlo - partizani, četnici, Sovjeti, ljotićevci, klerikalni ziloti i pedofili, oligarsi i politički analitičari - nezavisnost, protektorat, specijalne veze, posebna autonomija, sve na jednom mestu i u jednoj priči koju svako tumači kako mu odgovara", zaključuje Samardžić.