ZAGREB- Od ukupnog broja sudija 37 su Srbi ili 1,9 posto. U diplomatiji je samo 0,46 posto Srba, u Ministarstvu odbrane radi 0,28 posto, a u Ministarstvu kulture 1,24 posto.
U posljednjih pet-šest godina, otkad sam završila fakultet, javila sam se valjda na stotine konkursa za posao, ali iako imam uslove, potrebnu kvalifikaciju i govorim nekoliko jezika, uvijek me je omela nacionalnost koja se, ne znam zašto, mora upisati na molbi za posao. Sve bi bilo dobro do onoga fatalnog - “Srpkinja”. Izgubila sam već povjerenje, nisam spavala, dok jednom nisam prelomila, zažmirila i upisala “Hrvatica”. Posao sam dobila, ali opet ne spavam. Ne osjećam se dobro. U isto vrijeme kao da sam počinila izdaju, ali i da sam izdata, kaže u dahu mlada psihologica o svojoj kalvariji: kako biti Srbin u Hrvatskoj.
I u Srpskom narodnom vijeću pokazuju nam poveći “fajl” u kojem se nalaze priče mnogih školovanih ljudi srpske nacionalnosti kojima je njihova etnička pripadnost najveća, ponekad i jedina, prepreka u dobijanju posla. Srpska se nacionalnost u Hrvatskoj, činjenica je, nerado ističe i pokazuje. Ta bi činjenica, naravno, trebala biti problem većinskom narodu, odnosno državi koja bi morala pronaći i otkloniti razloge za tu nelagodu i atmosferu oko Srba.
Srpska zajednica u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina bilježi stalni pad (broj Srba u posljednjih dvadesetak godina smanjio se 67 posto).
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac govori da u današnjoj Hrvatskoj postoji srpsko pitanje koje niko ne želi postaviti niti iko na njega želi dati odgovor, a stanje je, po njemu, sve alarmantnije. Srbi su zajednica u demografskoj, biološkoj, socijalnoj, nacionalnoj, političkoj i kulturološkoj defanzivi. Srpska populacija je starija od hrvatske, slabijeg imovinskog stanja, podzastupljena u državnim, javnim službama te sumnjičena od većine kao remetilački faktor, izložena asimilaciji koja nije uvijek dio prirodnog procesa. U klasnom, etničkom i socijalnom smislu Srbi u Hrvatskoj su zapostavljena kategorija građana, kaže Pupovac, koji izbjegava termin “građani drugog reda” jer to implicira ne samo zaborav, nego i direktnu diskriminaciju.
Od zajednice koja je 1961. godine brojala gotovo 630 hiljada pripadnika ili činila 15 postao ukupnog stanovništa, danas se, sticajem raznih neugodnih i kontroverznih istorijskih okolnosti (raspad bivše zajedničke države, rat u kojem je dio te zajednice podstaknut osvajačkim planovima Beograda pokušao secesiju i oružjem se usprotivio hrvatskoj samostalnosti) došli do manje od 190 hiljada ili 4,4 posto stanovništva.
Brojni su razlozi zašto je ta nekada najproduktivnija, najagilnija i najintegrisanija nacionalna manjina u Hrvatskoj došla u takve egzistencijalne, moralne i kulturološke probleme i dubioze nacionalnog opstanka i identiteta.
- Možda se pripadnici te zajednice sa mnom neće u potpunosti složiti, ali u Hrvatskoj je pitanje ili problematika kako biti ‘gay’ lakše i opuštenije nego pitanje kako biti Srbin. O problemu LGBT-a se diskutuje, govori otvoreno, političari i mnogi ljudi iz javnog i kulturnog života strasno sudjeluju u raspravama, a osuda homofobnog ponašanja je postala javna norma - kaže Pupovac, navodeći da je od svih manjinskih grupa od nacionalnih do seksualnih i društvenih, srpska u najtežem položaju.
Prema Pupovcu, srpsko pitanje je pitanje opstanka i održavanja te participacije u političkom i društvenom životu kao pretpostavci tog opstanka.
- Znatan broj Srba u Hrvatskoj dan-danas ne samo da ne ističe, a i ne mislim da bi ga trebali isticati, nego svjesno prikriva svoj nacionalni identitet - kaže bivši potpredsjednik u Vladi HDZ-a i sociolog Slobodan Uzelac. - Ovdje valja biti sasvim precizan - kaže Uzelac. - Ne boje se ti ljudi svoga identiteta, nego se boje reakcija na iskaz toga identiteta. A boje se zato što u toj stvari imaju loša iskustva - dodaje profesor Uzelac. Identitet Srba u Hrvatskoj je identitet u strahu ili identitet nelagode, ili, kako kaže Saša Milošević iz SNV-a - “identitet oportunizma” - ja sam to što jesam, ali najbolje je to neoglašavati pa i onda kad to svi znaju.
- Takav stav nije dobra pretpostavka za očuvanje identiteta i za ostvarivanje manjinskih prava - kaže Uzelac.
Srbi u Hrvatskoj tako su od grupe koja je u Jugoslaviji, odnosno socijalističkoj Hrvatskoj bila u nekoj mjeri privilegovana s obzirom na svoju brojnost (Srbi su u nekim službama poput milicije i vojske, državnih službi, partijskih funkcija bili u odnosu na broj stanovnika često prezastupljeni) došli u poziciju da su sada potpuno deprivilegirani pa su sada u tim istim službama sramotno podzastupljni. Istina, u aktuelnoj hrvatskoj Vladi ima troje ministara Srba, koji su ondje zbog svoje stručnosti, a ne nacionalne pripadnosti, ali oni ne odražavaju ni status ni položaj Srba u Hrvatskoj, kao što ni, često spominjana, nacionalna pripadnost Tita, Milke Planinc, Ante Markovića ili nekih drugih važnih jugoslovenskih zvaničnika nije uticaja na položaj Hrvata u toj državi, iako to pokazuje integriranost na “najvišoj” nivou, ali ne utiču na nezavidan položaj na nižim nivoima društva i svakodnevnog života.