Od kada je kazna doživotnog zatvora uvedena u Krivični zakonik Srbije, najteža kazna koju domaće pravosuđe poznaje izricana je u slučajevima koji su duboko potresli javnost.
Riječ je o otmicama, ubistvima djece, ženama koje su ubijene nakon godina nasilja, bivšim partnerkama koje su stradale i pored zabrana prilaska, starijim i nemoćnim žrtvama, ali i zločinima koji su po svojoj surovosti i okolnostima ostali upamćeni kao jedni od najtežih u novijoj istoriji Srbije, piše Telegraf.rs.
Prema dostupnim podacima, kazna doživotnog zatvora u Srbiji je od 2019. godine izrečena 18 puta. Posebno zabrinjava podatak da su u 15 slučajeva žrtve bile žene i djevojčice, što još jednom otvara pitanje femicida, porodičnog nasilja, proganjanja, prijavljenih prijetnji i zaštite žrtava prije nego što se dogodi najgori ishod.
Neki od osuđenih već pravnosnažno služe najtežu kaznu, ali u pojedinim slučajevima prvostepene presude još nisu konačne, dok su neke odluke ukidane ili preinačavane u postupku pred apelacionim sudovima.
Ninoslav Jovanović "Malčanski berberin"
Prva izrečena kazna doživotnog zatvora u Srbiji vezuje se za ime Ninoslava Jovanovića, poznatog kao "Malčanski berberin". On je osuđen zbog otmice i zlostavljanja dvanaestogodišnje djevojčice iz okoline Niša, slučaja koji je krajem 2019. godine pokrenuo jednu od najvećih potraga u Srbiji.
On je 20. decembra 2019. godine u niškom naselju Brzi Brod oteo dvanaestogodišnjakinju koja je krenula u školu. Deset dana je najsurovije zlostavljao, držaо ju je u zatočeništvu, vukao kroz napuštene kuće i zemunice i izmicao potjeri u kojoj su policija, pripadnici bezbjednosnih službi, mještani, rođaci i brojni građani pretraživali teren u nadi da će dijete biti pronađeno živo. Slučaj je izazvao ogromnu pažnju javnosti, a strah porodice i cijele zajednice rastao je iz dana u dan.
Djevojčica je pronađena živa krajem decembra, dok je Jovanović uhapšen 5. januara 2020. godine na seoskom groblju gdje se skrivao.
Tokom postupka, sud je ocijenio da je riječ o jednom od najtežih krivičnih djela, posebno imajući u vidu uzrast žrtve, trajanje otmice i činjenicu da je Jovanović bio višestruki povratnik.
Tokom suđenja Ninoslav Jovanović nije pokazao ni zrnce kajanja i služio se svim mogućim sredstvima kako bi izbjegao kaznu, uključujući i brojne zahtjeve za izuzeće delilaca pravde. Ni nakon donošenja pravnosnažne presude nije se smiro već je pokušao da je obori izjavljivanjem vanrednog pravnog lijeka koji je Vrhovni kasacioni sud odbio.
Viši sud u Nišu izrekao mu je doživotnu kaznu zatvora, a presudu je kasnije potvrdio Apelacioni sud u Nišu. Time je ova presuda postala prva pravnosnažna doživotna kazna u Srbiji.
Prije otmice djevojčice, odležao je dvanaest godina robije zbog silovanja i pokušaja silovanja dvije maloljetnice koje je takođe izvršio ubrzo nakon što je pušten iz zatvora zbog istovrsnih krivičnih djela.
Njegova porodica je pokušala da za Jovanovića pronađe opravdanje ističući da je psihijatrijski bolesnik, ali vještačenja nisu pokazala da je Malčanski berberin patio od bilo kakvog stanja koje bi uticalo na njegovu uračunljivost.
Ninoslav Jovanović je preminuo 8. jula 2022. godine tokom izdržavanja kazne, a sahranjen je upravo na onom groblju gdje ga je pronašla policija, uz nekoliko članova porodice, kao i mještana.
Dvije meštanke koje su otišle na njegovu sahranu su novinarima rekle da je to zato što "ništa loše njima nije učinio".
"Znamo ga od deteta, on nije bio loš za nas. Nikad ništa loše nije učinio u selu, a šta je radio tamo na strani, mi ne znamo",prokomentarisala je tada svoju odluku da prisustvuje Berberinovoj sahrani, jedna od njih.
Prozvan je "Malčanski berberin" zbog svog bolesnog običaja da svoje žrtve ošiša na ćelavo nakon što ih napastvuje.
Zbog ljubomore iskasapio bivšu
Druga pravnosnažna kazna doživotnog zatvora u Srbiji izrečena je Dejanu Daboviću iz Herceg Novog, koji je osuđen zbog ubistva bivše djevojke Dušanke Jocović u Novom Sadu.
Ubistvo se dogodilo 26. decembra 2019. godine u Novom Sadu, nakon što je Dabović došao iz Crne Gore i iznajmio smještaj u blizini zgrade njegove bivše partnerke, nakon čega ju je dva dana pratio prije kobnog događaja.
Prve informacije ukazivale su na to da je muškarac na ulici usred dana izbo 25-godišnju djevojku u Novom Sadu. Nakon zločina se odvezao u nepoznatom pravcu, ostavivši nesrećnu Dušanku da krvari u haustoru u kom ju je sačekao i napao.
Dušanka je imala ubodne rane u predjelu dušnika i grudnog koša, te je Hitna pomoć u naselju Grbavica zatekla prizor koji je bio jeziv. Djevojka je ležala na ulici, dok joj je iz usta išla krv. Oko nje su bile kese iz kojih je, kada ih je ispustila, poispadalo voće i povrće. Život joj je oduzet dok se vraćala iz nabavke, ni do bolnice nije stigla. Uprkos upornosti ljekara i tome što je bilo više pokušaja reanimacije, umrla je u sanitetu Hitne pomoći, na putu ka bolnici.
Dabović je ubrzo uhapšen zbog ubistva. Policija ga je istog dana, u večernjim satima, presrela na ulici dok je izlazio iz hostela u kom je boravio.
Kako je rekao, "bilo mu je drago da je nije vidio sa drugim muškarcem". Tog četvrtka ju je sačekao u prolazu ispred zgrade i oduzeo joj život.
Na saslušanju je rekao da mu je, kada joj je kobnog dana prišao da razgovaraju, tokom rasprave "pao mrak na oči".
"Prije nekoliko mjeseci smo raskinuli dugogodišnju vezu. Volio sam je. Iako smo živheli odvojeno, ja u Herceg Novom, ona u Novom Sadu, gdhe je radila. U četvrtak sam neko vruheme čekao Dušanku ispred zgrade. Vidio sam je da ide s posla s kesama punim voća i povrća. Istrčao sam ispred nje, a ona je počela da viče da je ostavim na miru. Ne znam, puklo mi je nešto u glavi, izvukao sam nož iz jakne, ostalo sve znate", rekao je na saslušanju.
Kada je shvatio da djevojka ne diše, sjeo je u automobil i otišao u hostel da se presvuče. Kako je rekao, to je uradio, jer je svuda po njemu bila Dušankina krv. Odlučio je da se vrati u Crnu Goru. Pozvao je taksi i samo što je uzeo kofer i pošao ka vozilu, presrela su ga dva inspektora u civilu.
Dušankina drugarica je za medije nakon ubistva ispričala da je i Dušanka državljanka Crne Gore, a da je u Novom Sadu bila osam godina. Dejan i ona imali su razmirice, jer on nije želio da dođe u Novi Sad, a Dušanka nije htjela da se vrati u Crnu Goru.
Dabović je pravnosnažno osuđen na doživotni zatvor, a njegovi pokušaji da kaznu služi u Crnoj Gori nisu prihvaćeni.
Kako je navedeno u presudi, u toku napada je uporno pokušavao da joj oduzme mobilni telefon, pa ju je, nakon prepirke, osam puta udario šakom i četiri puta povukao oštricom noža preko njenih ruku i šaka. Četiri puta ju je ubo u predjelu vrata i grudnog koša, zbog čega je oko 10 minuta trpjela bolove jakog intenziteta koji prevazilaze uobičajene bolove, od kojih povreda je Dušanka preminula. Na taj način je, kako je ocijenio sud, Dabović realizovao svoju namjeru za bezobzirnom osvetom, čime je izvršio krivično djelo teško ubistvo.
Dabović je kaznu doživotnog zatvora u Srbiji izdržavao u pritvorskoj jedinici OZ Novi Sad, nakon čega je najprije sproveden na izdržavanje kazne u KPZ Sremska Mitrovica, a nakon toga u KPZ Beograd - Novi zavod, Padinska Skela, gdje se i danas nalazi.
Ovaj slučaj je posebno uznemirio javnost jer se dogodio na javnom mjestu, usred dana, i jer je žrtva bila mlada žena koja je pokušala da nastavi život poslije prekida veze.
Maltretirao, silovao, pa ugušio staricu
Virđinel Jovanov osuđen je na doživotni zatvor zbog silovanja i ubistva starije žene u selu Rečica kod Požarevca. Žrtva je bila Radinka Kostić, žena od 82 godine, koja je svirepo ubijena u svojoj kući.
Prema navodima iz postupka, Virinđel Jovanov je ušao u dom starice, napao je, fizički maltretirao i silovao, a zatim nesrećnu ženu ugušio jastukom. Sud je ovaj slučaj ocijenio kao naročito težak, imajući u vidu da je žrtva bila starija, nemoćna i u sopstvenoj kući, mjestu gdje je trebalo da bude najbezbjednija.
Prvobitno mu je bila izrečena kazna od 20 godina zatvora, ali je Apelacioni sud u Kragujevcu preinačio presudu i izrekao kaznu doživotnog zatvora, ističući da je Jovanov pokazao totalno odsustvo ljudskosti napadajući potpuno nemoćno i staro lice.
Ovaj slučaj ostao je upamćen kao jedan od najpotresnijih zločina nad starijom osobom, jer je žrtva napadnuta u svom domu, bez mogućnosti da se zaštiti ili dozove pomoć.
Polio je benzinom, pa zapalio
Radomir Blagojević pravnosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva Zorice Kalinić u Surčinu, kao i zbog krivičnog djela silovanje koje je počinio nad drugom ženom.
Zločin se dogodio 13. jula 2020. godine. Prema presudi, Blagojević je Zoricu Kalinić polio benzinom i zapalio, nakon čega je žena u bolnici preminula od zadobijenih povreda. Napad se dogodio u zgradi u kojoj je žrtva živjela, dok je svega mjesec dana prije toga silovao ženu R. N. u svojoj kući u Smederevu, nakon čega je pobjegao.
Prvostepenu presudu izrekao je Viši sud u Beogradu, a Apelacioni sud u Beogradu kasnije je pravnosnažno potvrdio kaznu doživotnog zatvora.
Apelacija je utvrdila da je Viši sud u Beogradu pravilno postupio kada ga je osudio za teško ubistvo i izrekao najveću kaznu. Prihvaćena mu je olakšavajuća okolnost da je priznao izvršenje radnji na štetu oštećene Zorice Kalinić, dok su mu otežavajuće okolnosti praćenje Zorice, zatim način na koji je izvršio krivično djelo, jer ju je polio benzinom čim mu je okrenula leđa u trenutku kada je ulazila u zgradu u kojoj je živjela. Bacio je na nju cijelu kanticu i upaljačem je zapalio.
Otežavajuće je i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, budući da se, iako je vidio da oko njega sve gori, samo okrenuo i otišao iz ulaza, da je nakon toga, prema sopstvenom kazivanju, prvo išao sporednim ulicama ka Surčinu, a onda ušao u neki autobus prema gradu, potom otišao do Pančeva, te obalom Dunava pješke otišao u svoje selo gdje je stigao oko 4.30 časova ujutru, a tek sutradan rekao šta je učinio nesrećnoj Zorici.
Ova presuda se navodi kao šesta pravnosnažna doživotna kazna u Srbiji.
Kuhinjskim nožem ubio ženu, kćerku rasjekao po rukama
Dejan Pavlović iz Vranja pravnosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva supruge Slavice Pavlović.
Zločin se dogodio u martu 2022. godine, prema informacijama iz sudskog postupka, žena je prvo bila teško povrijeđena, nakon čega je preminula u bolnici, pa je djelo prekvalifikovano iz pokušaja ubistva u teško ubistvo. Ovaj slučaj je posebno težak jer se dogodio u porodičnom okruženju i jer je, prema navodima koji su pratili postupak, nasilje bilo dio šireg porodičnog konteksta.
Dejan Pavlović je 23. marta sa umišljajem ubio suprugu kuhinjskim nožem, koju je prethodno zlostavljao, a na teret su mu stavljena još dva krivična djela nasilje u porodici koje je učinio nad svojim kćerkama, jednom tad maloljetnom.
Nakon što je nožem izbo suprugu, Dejan Pavlović je posjekao i njihovu kćerku koja je pokušala da zaštiti majku.
Pavlović je tri mjeseca nakon kršenja hitne mjere protiv nasilja u porodici lišio života svoju suprugu, a on je prethodno osuđen pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Vranju zbog dva krivična djela nasilje u porodici na štetu pokojne supruge i majke.
Pavlović je osuđen i za nasilje u porodici, a izrečena mu je i mjera obaveznog liječenja od alkoholizma. Apelacioni sud u Nišu potvrdio je doživotnu kaznu zatvora, čime je presuda postala pravnosnažna.
Ubio, pa spalio cijelu porodicu zbog novca
Jedan od najpoznatijih slučajeva u kojima je izrečena doživotna kazna jeste slučaj Gorana Džonića, penzionisanog vatrogasca iz okoline Aleksinca, osuđenog za ubistvo tročlane porodice Đokić.
Vlasnik mijenjačnice Goran Đokić iz Aleksinca, njegova supruga Gordana i dvadesetpetogodišnja kćerka Lidija svirepo su ubijeni 26. septembra 2021. godine. Ubijeni su iz vatrenog oružja, a njihova tijela potom su zapaljena, dok je istraga dovela do njihovog rođaka Gorana Džonića.
Prema presudi, motiv zločina bio je koristoljublje. Džonić je osuđen jer je ubio brata od tetke Gorana Đokića, njegovu suprugu Gordanu i njihovu jćerku Lidiju, a zatim pokušao da prikrije tragove zločina.
Porodica Đokić je, prema navodima iz postupka, kobne večeri bila na putu kući. Džonić ih je poznavao, imao je njihovo povjerenje i upravo ta činjenica dodatno je potresla javnost. Tokom istrage i suđenja pominjalo se da je novac bio razlog zbog kog je odlučio da počini zločin.
Viši sud u Nišu prvostepeno ga je osudio na doživotni zatvor, a Apelacioni sud u Nišu potvrdio je presudu. Džonić je, nakon izrečene presude izustio samo jedno pitanje: "Zašto?"
Prema riječima sudije Marka Draškovića, sud je većao sve dokaze i ustanovio da je Goran Džonić kriv, kao i da je sam priznao da je bio na licu mjeta, te da je umiješao i druge osobe za koje je utvrđeno da nisu bile sa njim. On je takođe dodao da je Džonić na glavnom pretresu izmijenio odbranu, te da je tvrdio da ga je tukla policija, ali za te tvrdnje nije bilo dokaza.
"Tvrdili ste da niste krivi, da su sve besmislice. Međutim, niste odgovorili na pitanja kako to da su čaure pronađene na mestu zločina ispaljene iz pištolja koji je oduzet iz stana u Aleksincu. A rekli ste da ste vi jedina osoba koja je imala kontakt sa tim pištoljem. Niste objasnili odakle Lidijin DNK na pištolju niti odakle vaš DNK na novcu oduzetom od Đokića i kesama u kojima se nalazio. Postoji čitav niz drugih dokaza, izjave svedoka, snimci video nadzora kako kupujete benzin koiji dokazuju da ste baš vi izvršili zločin", rekao je sudija Mirko Drašković.
Komentarišući visinu kazne, sudija Marko Drašković je rekao da je samo najstroža odgovarala zločinu.
"Ovakva kazna je jedino ispravna za ovako monstrouzan zločin. Ona neće vratiti Đokiće, ali predstavlja satisfakciju porodici i odgovor društva da postoji nulta tolerancija na ovakva dela. Niste pokazali kajanje, a o monstrouznosti zločina govori to što ste tela zapalili", rekao je sudija.
Džonić je nakon izricanja presude burno reagovao, počeo je da viče da nije kriv i da će da se ubije. Ustao je sa klupe i udario glavom o sto, a onda se otimao trojici stražara koji su priskočili kako bi ga smirili i izveli iz sudnice.
Time je Džonić pravnosnažno osuđen na najtežu kaznu.
Tukao djevojčicu (2) dok nije izdahnula
Miloš Nikolić iz sela Donji Dejan pravnosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva dvogodišnje djevojčice u Zaječaru, kćerke svoje vanbračne supruge.
Zločin se dogodio 21. februara 2023. godine, a dijete je preminulo od posljedica teškog nasilja. Slučaj je potresao javnost upravo zbog uzrasta žrtve - djevojčica je imala samo dvije godine.
U obdukcionom nalazu koji je nakon smrti djevojčice dostavljen Višem javnom tužilaštvu u Zaječaru, smrt djeteta je nastupila neposredno usljed prestanka disanja i srčanog rada, uzrokovanog obimnim povredama glave i posljedičnim razvojem jakostepenog otoka mozga. Kod djeteta su utvrđene i druge povrede koje sve zbirno predstavljaju tešku tjelesnu povredu opasnu po život.
Vještačenje sudskog vještaka iz oblasti neuoropsihijatrije ukazuje da je Miloš Nikolić u vrijeme ubistva, bio u stanju srednjeg pijanstva, odnosno bio je pod dejstvom alkohola sa količinom alkohola u krvi od 1,63 promila.
Viši sud u Zaječaru izrekao je Nikoliću doživotnu kaznu, a Apelacioni sud u Nišu odbio je žalbu odbrane i potvrdio prvostepenu presudu.
Time je kazna postala pravnosnažna, a Nikolić osuđen zbog toga što je u iznajmljenom stanu u Zaječaru, više puta po glavi i tijelu udario dvogodišnju kćerku svoje vanbračne supruge i teško je povrijedio, a dijete je prevezeno u Zdravstveni centar u Zaječaru gdje je preminulo.
Sud je izricanjem najteže kazne poslao jasnu poruku da zločini nad djecom, posebno u okruženju u kojem bi trebalo da budu zaštićena, predstavljaju najteži oblik krivičnog djela.
Pocijepao joj odjeću, pa je izbo nožem
Stojan Ilić iz Ripnja pravnosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva šesnaestogodišnje Nevene Petrović i pokušaja ubistva članova njene porodice.
Zločin se dogodio 10. aprila 2023. godine u Ripnju, tako što je Stojan Ilić prvo bio u porodičnoj kući djevojčice, odakle je odvezao nju i njenog brata do prodavnice, da kupe baterije. Kada je njen brat izašao do prodavnice, nije ih zatekao na ulici jer je Stojan Ilić Nevenu odvezao na put u blizini pruge Beograd-Niš.
Došlo je do svađe, a kada je ona izašla iz vozila, Stojan je, navodno, počeo da je vuče i obnažuje, dok se ona opirala, pa je počeo da je ubada nožem u predjelu trupa, vrata i ruke, usljed čega je trpjela jake bolove i zadobila teške tjelesne povrede opasne po život, od kojih je preminula.
Nakon što je izvršio ubistvo vratio se u njenu porodičnu kuću i nožem napao članove njene porodice. Neveninoj majci zadao je sedam uboda u rame, leđa, vrat i butinu, dok je njenom ujaku i baki zadao po jedan ubod nožem.
Iako je pobjegao automobilom, Stojana je policija pronašla i on se ubrzo predao, ali je prije toga vitlao nožem i krio se iza kombija, dok je tijelo tinejdžerke pronađeno pored puta u šipražju sa ubodima u predjelu stomaka.
Prvostepeno, Ilić je bio osuđen na 19 godina zatvora. Međutim, Apelacioni sud u Beogradu preinačio je presudu i izrekao mu doživotni zatvor, ocijenivši da prvostepeni sud nije dao dovoljan značaj otežavajućim okolnostima.
Među tim okolnostima posebno je istaknuto to što je ubijena maloljetna osoba, kao i činjenica da je napadnuto više članova porodice. Odluka Apelacionog suda označila je ovaj slučaj kao jedan od najtežih u kojima je doživotna kazna izrečena nakon preinačenja prvostepene presude.
Upucao je ispred pijace
Miroslav Marković pravnosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva bivše emotivne partnerke Sanje M. u Pirotu.
Zločin se dogodio 5. marta 2023. godine u centru grada, na javnom mjestu, kada je, prema presudi, Marković prišao bivšoj partnerki i usmrtio je iz vatrenog oružja. U trenutku ubistva imao je zabranu prilaska, što je ovaj slučaj učinilo jednim od najbolnijih primjera femicida u kojem mjere zaštite nisu spriječile ubistvo.
Sanja je, prema medijskim navodima, tog jutra bila u povratku iz crkve i zaustavila se u blizini pijace, kada je napadnuta. Zločin je izvršen pred prolaznicima, u centru Pirota, što je dodatno uznemirilo građane.
Viši sud u Pirotu osudio je Markovića na doživotni zatvor zbog teškog ubistva, kao i na kaznu za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja, pa mu je izrečena jedinstvena kazna doživotnog zatvora, a Apelacioni sud u Nišu potvrdio je presudu, čime je ona postala pravnosnažna.
Prva žena prvostepeno osuđena na doživotni zatvor
Aldina Lakota iz okoline Sjenice bila je prva žena u Srbiji kojoj je prvostepeno izrečena kazna doživotnog zatvora. Ona je bila osuđena zbog ubistva svekrve u selu Dubnica kod Sjenice.
Prema navodima iz prvostepene presude, zločin se dogodio u maju 2024. godine, a sud je tada ocijenio da je ubistvo izvršeno na svirep i podmukao način. Upravo zbog tih kvalifikacija i okolnosti slučaja, Viši sud u Novom Pazaru izrekao je Aldini Lakoti najtežu kaznu.
Naime, sumnja se da je Aldina, njemačka državljanka, u porodičnoj kući nožem usmrtila svoju 26 godina stariju svekrvu. Prema navodima optužnice, žrtvi je nanijeto više od 120 uboda sa dva različita noža, što je javnost ostavilo u šoku zbog neviđene surovosti.
Istraga je ukazala da je motiv ovog svirepog čina bio duboki porodični konflikt. Aldina je navodno smatrala svekrvu direktnim krivcem za svoj razlaz sa mužem i djecom. Kobne večeri, nakon svađe, sukob je eskalirao u krvavi pir koji je okarakterisan kao zločin počinjen na svirep i podmukao način.
Međutim, ta presuda nije pravnosnažna. Apelacioni sud u Kragujevcu je u martu 2026. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Sud je naložio da se u ponovljenom postupku uradi dodatno psihijatrijsko vještačenje i dodatno razjasni da li je krivično djelo izvršeno na način koji bi opravdao najtežu kvalifikaciju.
Zbog toga se Aldina Lakota trenutno ne može navoditi kao pravnosnažno osuđena na doživotni zatvor, već kao prva žena kojoj je takva kazna bila izrečena prvostepenom presudom, koja je kasnije ukinuta.
Ipak, ono što komplikuje odbranu jeste precizno osmišljen plan bjekstva. Aldina je nakon zločina pješice otišla do Sjenice, a potom koristeći dva taksi vozila stigla do Zlatibora i Užica, gdje je uhapšena tek narednog dana.
Ubio bivšu suprugu i njenu majku
Branislav Radić prvostepeno je osuđen na doživotni zatvor zbog dvostrukog ubistva u Rakovcu kod Beočina. On je osuđen jer je 18. februara 2024. godine ubio bivšu suprugu Draganu Radić i njenu majku Nadu Četnik.
Prema presudi, Radić je prekršio mjeru zabrane prilaska koja mu je bila određena u odnosu na bivšu suprugu.
Dragana Radić je ranije prijavljivala nasilje, a odnos sa bivšim suprugom bio je opterećen porodičnim nasiljem i strahom. Njena majka Nada Četnik ubijena je zajedno sa njom, čime je ovaj zločin postao dvostruko ubistvo koje je potreslo cijelu Vojvodinu.
Viši sud u Novom Sadu izrekao je Radiću prvostepenu kaznu doživotnog zatvora za teško ubistvo, ali presuda nije konačna, jer odbrana i tužilaštvo imaju pravo žalbe Apelacionom sudu u Novom Sadu.
Ubio ženu, pa sebe u zatvoru
Vladimir Maksimović iz Kragujevca prvostepeno je bio osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva supruge Milene Maksimović, doktorke iz Kragujevca.
Prema presudi, on je pucao Mileni u vrat dok je spavala, a nesrećna žena je nakon toga preminula u bolnici.
Motiv se navodno krio u ljubomori jer je Milena radila u Njemačkoj, a on sumnjao u njenu vjernost. Prema riječima komšija ništa nije ukazivalo da će doći do tragedije.
"Sve su isplanirali, bili su spremni da se presele. Pozdravili su se sa rodbinom, on je valjda dao i otkaz u firmi u kojoj je radio da bi išao sa njom. Koliko znam, trebalo je danas da odu, znači upucao je dan pred odlazak. Imaju dvoje male dece koja su bila u kući kada je on pucao u nju. Šta se tu desilo, niko ne zna, pričaju da misli da ga ona vara, jer tri godine već živi u Nemačkoj", ispričale su komšije tada za medije.
Vladimir Maksimović se, nakon pucnjave, zabarikadirao u svoj automobil i odbijao da se preda policiji, ali je nakon ubjeđivanja od strane policijskih službenika pristao da izađe iz vozila i predao pištolj kojim je počinio krivično djelo.
Ipak, Maksimović ne spada u one koji su pravnosnažno ostali na doživotnoj kazni. Apelacioni sud je kasnije preinačio prvostepenu presudu i smanjio mu kaznu na 20 godina zatvora, ali je Vladimir preminuo tokom izdržavanja kazne.
Naime, on je izvršilo suicid vješanjem u kasnim popodnevnim satima u sobi u kojoj je bio smješten u KPZ Kragujevac, a uprkos naporima ljekara da ga reanimiraju, smrt je konstatovana 7. avgusta 2024. godine.
Nasilje, proganjanje, ljubomora i nemoćne žrtve
Kada se pogleda spisak slučajeva u kojima je izrečena kazna doživotnog zatvora, jasno se vidi nekoliko obrazaca. U velikom broju predmeta žrtve su bile žene koje su ubili sadašnji ili bivši partneri. U nekim slučajevima žrtve su ranije trpjele nasilje, prijavljivale nasilnike ili imale izrečene mjere zaštite, ali su i pored toga ubijene.
Kazna doživotnog zatvora uvedena je kao zamjena za raniju maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. U javnosti se najčešće povezuje sa "Tijaninim zakonom", odnosno izmenama zakona koje su uslijedile nakon borbe porodice ubijene Tijane Jurić da se pooštre kazne za najteža krivična djela, posebno ona počinjena nad djecom.
Ipak, svaka od ovih presuda pokazuje da doživotna kazna dolazi tek kada je ljudski život izgubljen. Zato neki od ovih slučajeva nisu samo spisak imena osuđenih, već i spisak propuštenih prilika da se nasilje zaustavi ranije.
U predmetima femicida posebno se iznova otvara isto pitanje: da li su prijetnje shvaćene ozbiljno, da li su prijave nasilja bile dovoljne da institucije reaguju odlučnije i da li su mjere zabrane prilaska zaista zaštitile žene kojima su bile izrečene.
Doživotni zatvor je najteža kazna koju sud može da izrekne u Srbiji, ali za porodice žrtava, nijedna presuda ne može da vrati izgubljeni život.