Stanovnici Kotromanića ulice u centru grada kažu da su izgubili nadu da će njihove ruševne kuće biti obnovljene ili da će se preseliti u nove, što im vlasti već godinama obećavaju.
Krovovi im prokišnjavaju, strahuju od obrušavanja zidova i plafona, a većina porodica godinama koristi vanjske improvizirane toalete.
Cijela ulica je blatnjava zbog snijega koji, otapajući se s krovova, stvara lokve ispred ulaznih vrata ruševnih kućica.
Stanovnici Kotromanića ulice kažu da su im svi obećavali "kule i gradove", ali od toga niko nije ništa ispunio niti im se ko konkretno obratio. Životare godinama, neki kao izbjeglice, a neki kao bivši uposlenici preduzeća "Vodovod i kanalizacija", koje im je obezbijedilo kuće koje bi "trebalo da održavaju".
"Ovdje živim 33 godine i još niko ništa nije uradio da nam pomogne. Htjeli smo mi sanirati krovove, ali nam nisu dali jer nemamo vlasništvo. Dolazili su neki ljetos i mjerili nešto, gledali, ali ništa od toga", kaže Fata Subašić.
U sličnoj situaciji su i Sadija Imamović i njen otac Adem Trgo, koji su šehidska porodica. Adem je nekada bio uposlenik "Vodovoda" i dobio je kućicu na početku Kotromanića ulice. Kasnije je u kuću do njegove uselila i Sadija, koja ima dva nezaposlena sina i kćerku.
"Neće niko da ih zaposli, a i ko bi kada bi samo vidjeli gdje žive, to je užas", priča Sadija Imamović.
Tvrdi da svi zajedno žive od 40 KM socijalne pomoći, a od šest kuća u uličici samo tri imaju vlasničke papire.
"Opština Centar nam nije htjela dati vlasničke papire zato što nam nisu oni dali taj prostor nego smo mi u njega izbjegli u ratu", objašnjava Imamović.
Kaže da, zbog nehumanih uslova u kojima žive, nije ni čudo što su svi bolesni. Lijekove sebi ne mogu priuštiti jer im je samo račun za vodu 70 KM.