U nedoumici sam da li započeti ovo pismo time koliko volim svoj rodni grad, Banjaluku, koliko volim njegove parkove, aleje, Vrbas, koliko sam ponosna da u opštem bosanskohercegovačkom haosu ta "moja" Banjaluka još i liči na grad, čista je, koliko ju je moguće održati čistom od njenih, uglavnom nemarnih, stanovnika... ili da odmah pređem na stvar...
Prelazim na stvar, jer nisam ja jedina koja voli Banjaluku. Naime, već godinama se naježim kad pročitam ili čujem da se gradski oci spremaju da nam obnove horizontalnu signalizaciju na teritoriji grada.
Posljednji put najaviše "akciju" 4. aprila 2011. u 15.35 i ja se opet naježih. Šta ta vijest za mene, vozača, znači?! Ona znači da ću bar narednu sedmicu, ako ne i dvije-tri, oko osam časova (uglavnom vrijeme odlaska na posao), oko 12 (uglavnom vrijeme pauze) ili 16 (za većinu vrijeme povatka s posla) da se krećem brzinom puža banjalučkim ulicama, a kada konačno dospijem na raskrsnicu, odradiću test spretnosti provlačeći se između čunjeva postavljenih da zaštite svježu farbu. Naravno, moram se provući jednom od četiri postojeće trake, koja je ostavljena na raspolaganje meni i onima što mi idu u susret... Nije problem - ljudi smo, dogovorićemo se... drskiji prolazi.
Uveče, kad se sve stiša, oko 21:00, uglavnom sjednem u auto da se malo provozam, k'o čo'ek ('ajd dobro - žena), bez gore pomenutih egzibicija, jer znam da auta više nema toliko, a i farbači odmaraju, do sutra u osam.
I tako se ja pitam iz proljeća u jesen, iz jeseni u proljeće, iz godine u godinu, da li je zaista jedino adekvatno vrijeme za obilježavanje saobraćajnica ono koje se podudara sa mojim i radnim vremenom ostalih 70.000 vozača grada Banjaluke. One u autobusima ne računam, jer njih drugi vozi, pa se, kao, ne nerviraju.
Pobogu ljudi, u ionako problematičnom gradu sa neodgovarajućim saobraćajnicama za broj vozila koja se njima kreću, vi farbate pješačke prelaze u tri popodne! Pa gdje to, osim u nas, ima?
Đavo je htio da i ja vidim taj "zapad" o kojem svi nešto pričaju, iako je i "istok" već na toj ravni, pa da vidim da se ulica noću popravlja i prepravlja, kad auta i ljudi nema, ili ih ima malo. Je li problem izvođaču radova ili naručiocu, gradu, platiti noćni rad onim jadnim ljudima što im iz auta svu familiju u najgrđim psovkama pominju i što su od sunca onesviješteni? Ionako je malo vjerovatno da su prijavljeni i da se za njih doprinosi plaćaju, da imaju pravo na štrajk, tako da bi oni taj posao radili za iste pare i u noćnoj smjeni, ali evo - pokrećem dobrotvornu akciju sakupljanja sredstava da im se noćni rad plati, nas 70.000 po marku-dvije, mislim da će za dvaput godišnje biti dosta.
I ne znam da li još da otvorim i temu o kvalitetu urađenog posla. Ma hoću, ne radim ja ovo često:
Ovdje kao da se koristi gašeni kreč ili "aero" tempera za obilježavanje horizontalne signalizacije, kako se to stručno kaže. Ne daj bože kiše, ode trud uzalud...
Ubrzo nakon provedene "akcije" i ne daj bože kiše bauljam onako napamet, mislim - nije problem, ja sam odavde, sjećam se gdje je koja traka i prestrojavanje - bila, vid'la kad su farbali... ali oni što ih put nanese, sa zapada, sjevera ili sjeverozapada, oni uvijek nešto oprezno, te lijevo bi, te desno bi, te na sredinu, te uz rub ceste... šta će ljudi, ne znaju kud bi, koliko ima traka, gdje počinju i završavaju, jer im dole, na asfaltu, po kiši i u noći, ništa ne govori ni lijevo ni desno... cesta crna i sija se od vode i ulične rasvjete. Garantujem vozačkom dozvolom, tako je... ako nije, nek mi je oduzmu.
Evo, iskukah se u ovaj komjuterski ekran, došlo mi do grla, a ne psujem, pa sam negdje morala istresti frustraciju.
I da li je ovo uopšte jedna od stvari kojom bi trebalo da se pozabavi neka inspekcija, saobraćajna, komunalna, koja??? Ako znate, molim vas, recite.
E sad ću ovo poslati svim štampanim i elektronskim medijima kojih se sjetim, pa možda nađem saveznike i sakupimo taj prilog "ZA NOĆNO OBILJEŽAVANJE HORIZONTALNE SIGNALIZACIJE U BANJALUCI - KVALITETNOM FOSFORNOM BOJOM!" pod pokroviteljstvom grada Banjaluka, uz sufinansiranje od strane zaiteresovanih građana.
Pismo potpisujem imenom i prezimenom, uzdajući se u demokratsko građansko pravo slobode govora i nadajući se da me neće protjerati iz krajiške ljepotice.
Dragana Klincov-Recer,
Banjaluka