Gradovi

Sarajevo gubi zelene površine i tradicionalni identitet

Sarajevo gubi zelene površine i tradicionalni identitet
Foto: Pixabay/Ilustracija | Na mjestu starijih, često skromnijih stambenih objekata, nastaju građevine znatno većih kapaciteta

SARAJEVO - Ekspanzija stambeno-poslovnih kompleksa i nekontrolisana novogradnja u Sarajevu trajno narušavaju istorijsko nasljeđe, blokiraju prirodne vjetrokoridore i mijenjaju tradicionalnu kulturu komšiluka, upozoravaju sarajevski arhitekti, konzervatori i sociolozi u analizi posljedica dominacije investitorskog urbanizma nad javnim interesom.

Sarajevo u brojkama: Šta grad gubi?

  • Samo 9,8 m² zelenila po stanovniku u četiri centralne opštine
  • Raniji planovi predviđali 25 do 30 m² zelenila
  • Beč ima oko 60 m² zelenila po stanovniku
  • Novogradnja ugrožava prirodne vjetrokoridore
  • Stručnjaci upozoravaju na nestanak starih mahala i javnih prostora

Ova agresivna transformacija urbanog prostora pretvara gradsko zemljište iz zajedničkog dobra u finansijski resurs i robu, potiskujući elementarne potrebe stanovnika poput čistog vazduha, zelenih površina i socijalne kohezije u drugi plan.

Kako novogradnja mijenja istorijsko lice Sarajeva?

"U istorijskim, naročito padinskim dijelovima Sarajeva, nova izgradnja danas se u značajnoj mjeri odvija kroz zamjenu postojećeg graditeljskog fonda. Na mjestu starijih, često skromnijih stambenih objekata, nastaju građevine znatno većih kapaciteta, unutar urbane strukture čiji su ulični profili, parcelacija i odnosi izgrađenog i neizgrađenog prostora formirani prema drugačijem mjerilu. Koliko takve promjene mogu uticati na karakter naselja, posebno je uočljivo u pojedinim mahalskim ulicama, gdje već jedna dodatna etaža može prekinuti skladan odnos visina i kompoziciju krovova, čime pojedinačni objekat postaje nesrazmjerno naglašen u slici cijelog uličnog poteza", kazao je za "Nezavisne" Damir Hodžić, viši stručni saradnik za zaštitu graditeljske baštine Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Sarajevo.

Prema Hodžićevim riječima, slični problemi prisutni su i u dijelovima grada oblikovanim tokom austrougarskog perioda, gdje pojedine nadogradnje i novi objekti svojim ukupnim arhitektonskim izrazom preuzimaju vizuelnu dominaciju nad građevinama koje predstavljaju osnovnu vrijednost tih cjelina.

"Umjesto da projektno rješenje proizlazi iz pažljivog sagledavanja istorijskih, arhitektonskih i ambijentalnih vrijednosti okruženja, takva rješenja često ostaju na nivou funkcionalnog zadovoljavanja projektnih zahtjeva, bez odgovarajućeg oblikovnog odgovora na karakter zatečene izgradnje. Posebno su osjetljive kontaktne zone osmanske i austrougarske urbane strukture, u kojima se susreću različita prostorna mjerila i tipologije. Nova izgradnja tu se nerijetko priklanja strukturi većeg mjerila, uzimajući je kao opravdanje za vlastite gabarite, umjesto da kroz promišljenu arhitektonsku kompoziciju uspostavi odnos između različitih istorijskih slojeva grada", pojasnio je Hodžić.

On je takođe iznio stav kako savremena arhitektura ne treba da bude suprotstavljena graditeljskom nasljeđu.

"Naprotiv, njena je odgovornost da uvažava naslijeđene vrijednosti, ali i da vlastitim stvaralačkim kvalitetom ostavi vrijedan trag u razvoju grada. Uspostavljanje skladnog odnosa sa zatečenim okruženjem trebalo bi da bude polazište, a ne krajnji domet arhitektonskog promišljanja. Suštinski problem nastaje kada se projektovanje podredi prvenstveno investitorskoj logici maksimalne ekonomske koristi, uz potiskivanje stručne autonomije i kritičkog pristupa projektanta, pri čemu se nerijetko ne samo ugrožavaju vrijednosti koje smo naslijedili, već i zanemaruje odgovornost prema onome što ostavljamo budućim generacijama", dodao je Hodžić.

Zašto profit potiskuje javni interes u Sarajevu?

Dok konzervatori ukazuju na fizičku degradaciju prostora, stručnjaci iz oblasti arhitekture upozoravaju da se savremeni investitorski zahvati temelje na potpunom prekidu s istorijskom predstavom o društvenoj koristi urbanog ambijenta. Prof dr Lejla Džumhur, šefica Katedre za teoriju i istoriju arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, demistifikuje predstave o istorijskom kontinuitetu i skreće pažnju na suštinski gubitak društvenih mehanizama kontrole.

"Problem savremene novogradnje u Sarajevu nije u tome što ne uspijeva uspostaviti dijalog s naslijeđenim arhitektonskim izrazima, nego u prekidu s idejom grada kao zajedničkog prostora. Austrougarski period imao je snažan administrativni i zakonski aparat koji je uspostavljao pravila gradnje i principe urbanog oblikovanja. Osmanski period, sa druge strane, imao je etički kodeks koji bismo danas mogli prevesti u kategoriju "kulta komšiluka". Danas zakoni postoje, ali su više nego propusni, dok je etički kodeks zajednice gotovo iščezao. Čak i kada vas zajednica stigmatizuje zbog načina na koji se odnosite prema prostoru, to za vas lično uglavnom ne proizvodi nikakve posljedice. Nestao je onaj neformalni sistem društvene kontrole koji je nekada bio važan regulator odnosa prema zajedničkom prostoru", istakla je Džumhurova za "Nezavisne".

Koliko je zelenila ostalo stanovnicima Sarajeva?

Gubitak zelenih površina i ignorisanje prirodne topografije grada više nisu samo estetski problem, nego direktna prijetnja zdravlju i elementarnim uslovima za život stanovnika u sarajevskoj kotlini. Upozoravajući na ekološki sunovrat, Džumhur navodi konkretne pokazatelje degradacije životnog prostora.

"U Sarajevu je tokom socijalizma bilo predviđeno 25 do 30 m² zelenila po stanovniku, uz projekcije da će do 2015. godine taj udio dostići gotovo 50 m². Danas Sarajevo ima svega 9,8 m² zelenila po stanovniku (riječ je o četiri centralne općine), i taj udio i dalje opada. Beč, recimo, ima oko 60 m² zelenih površina po stanovniku. Čitave zelene zone, poput Crnog vrha i Trebevića, koje su pažljivo čuvane još od Drugog svjetskog rata kao zelene površine namijenjene rekreaciji građana i kao pluća grada, pretvorene su u građevinsko zemljište. Odjednom su se stvorili administrativni uslovi da se ti prostori prenamijene kako bi se na njima izgradili ekskluzivni rezidencijalni kompleksi", navela je Džumhurova.

Da li nove zgrade blokiraju prirodni protok vazduha?

Ona je takođe uputila oštru kritiku aktuelnim politikama i rješenjima za suzbijanje zagađenja vazduha, čiji se prijedlozi uglavnom svode na usporavanje negativnog trenda, umjesto na njegovo stvarno zaustavljanje i preokretanje.

"Vlada Kantona Sarajevo, i te kako svjesna ovog problema, svojevremeno je uvela zabranu gradnje u sarajevskoj dolini, koja je trajala sve do februara 2024. godine. Međutim, u propusnim džepovima te zabrane investitori su ipak uspjeli izgraditi neke od najproblematičnijih objekata, kao što je "Sarajevo Tower", zgrada postavljena kao da joj je cilj bio da što više blokira protok vazduha, s obzirom na njenu poprečnu orijentaciju u odnosu na glavni vjetrokoridor, koji je, naravno, paralelan s tokom Miljacke", pojasnila je ona za "Nezavisne".

Kako novogradnja utiče na život i odnose među komšijama?

Pored konzervatorskih i ekoloških posljedica, parcijalni urbanistički razvoj duboko transformiše društvenu strukturu i međuljudske odnose unutar zajednice. Sarina Bakić, šefica Odsjeka sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, naglašava da novogradnja ogoljava odnose moći tranzicijskog društva u kojem ekonomski kapital diktira oblikovanje prostora.

"Iz sociološke perspektive, investitorski urbanizam u Sarajevu može se tumačiti kao izraz tranzicijskog društva u kojem su tržište, kapital i privatno vlasništvo postali dominantni principi organizacije prostora, često u napetom odnosu s javnim interesom, socijalnom pravdom i očuvanjem urbanog identiteta grada. Upravo ta napetost između profita i kvaliteta života predstavlja jedno od ključnih pitanja savremenog Sarajeva", navela je Bakićeva za "Nezavisne".

Nestanak otvorenih javnih površina, avlija i parkova direktno utiče na svakodnevnu kulturu i međugeneracijsku solidarnost po kojoj je Sarajevo bilo prepoznatljivo. Bakićeva objašnjava kako privatizacija i prenamjena prostora proizvode društvenu atomizaciju i otuđenje građana od vlastitog okruženja.

"Kada nestaju stare zgrade, avlije, industrijski objekti, kulturni punktovi ili prepoznatljive panorame Sarajeva, ne dolazi samo do fizičke promjene prostora, nego i do prekidanja simboličke veze između prošlosti i sadašnjosti. Građani često gube prostorne orijentire uz koje su vezane uspomene, porodične priče i osjećaj pripadnosti gradu. U tom smislu, rušenje ili zanemarivanje istorijskog nasljeđa može proizvesti osjećaj da grad postepeno gubi dio svog identiteta. Zaštita urbanog nasljeđa nije samo estetsko ili konzervatorsko pitanje, nego i pitanje očuvanja kolektivnog identiteta i osjećaja kontinuiteta među generacijama", naglasila je Bakićeva.

Mogu li građani uticati na budućnost Sarajeva?

Dok formalni mehanizmi zaštite čekaju na dosljedniju primjenu, u samom društvu sve više jača svijest o potrebi direktnog uključivanja stanovnika u odlučivanje o sudbini prostora. Bakićeva ističe da se u Sarajevu odvija važan proces sazrijevanja građanske odgovornosti.

"Mnogi građani smatraju da ne mogu značajno uticati na urbanističke odluke, što može dovesti do pasivizacije, povlačenja iz javnog života i svojevrsne rezignacije. Kada građani godinama svjedoče donošenju odluka bez šire javne rasprave ili kada njihove primjedbe ne daju vidljive rezultate, razvija se uvjerenje da je otpor uzaludan. Sa druge strane, posljednjih godina primjetan je rast građanske osjetljivosti prema pitanjima okoliša, javnog prostora i kvaliteta života. Sve češće se organizuju građanske inicijative, protesti, onlajn kampanje i javne rasprave koje problematizuju sječu drveća, gradnju na zelenim površinama, zagađenje vazduha ili prenamjenu javnih prostora. To pokazuje da se postepeno razvija svijest o onome što je francuski sociolog svakodnevnog života Henri Lefebvre nazvao 'pravom na grad', pravom građana da učestvuju u oblikovanju prostora u kojem žive", poručila je Bakićeva.

Najčitanije