DOBOJ - Branko Sofrenić (65), poznati graditelj violina, zvani dobojski Stadivari, poginuo je juče ujutro u Doboju kada ga je u blizini raskrsnice Ulice svetog Save i magistralnog puta M-17 automobilom udario R.G.
Prema informacijama iz dobojske policije, ta saobraćajna nesreća se dogodila oko četiri časa, a nakon završenog uviđaja dežurni tužilac Okružnog tužilaštva Doboj naredio je obdukciju stradalog poznatog Dobojlije.
"Naredio sam obdukciju, kako bismo utvrdili šta je uzrok smrti, kao i uzimanje uzoraka krvi stradaloga i vozača", rekao je Goran Đurić, dežurni tužilac Okružnog tužilaštva Doboj.
Branko Sofrenić je 1974. godine počeo da se bavi gradnjom violina.
U saradnji sa Mirkom Vukeljićem, sa kojim je dijelio umjetnički atelje, otkrivao je tajne gradnje tog instrumenta.
"Prije 35 godina smo krenuli u osvajanje problema gradnje violina. Desetak godina smo zajedno radili, a zatim smo se razdvojili i počeli da radimo svako za sebe, ali u istom ateljeu", rekao je Vukeljić.
Mirjana Šajinović, direktor Muzičke škole "Markos Portugal" iz Doboja, kaže da su violine koje su Sofrenić i Vukeljić pravili vrhunskog kvaliteta, te da ih u nastavi koriste i nastavnici ove škole.
"Atelje u kojem je radio Sofrenić snabdijeva i druge muzičke škole u RS, a popravku violina vrše i za Muzičku školu 'Vlado Milošević' iz Banjaluke", rekla je Šajinovićeva.
Sofrenić, po struci inžinjer elektrotehnike, u početku je bio samouk, a potom je umjetnički zanat učio kod čehoslovačkih graditelja Jana i Jozefa Petla, Karela Lavre i Karela Zabrazila.
Njegovo interesovanje za graditeljstvo svojevremeno, kako je sam jednom prilikom rekao, poteklo je od naklonosti ka muzici i zvukovima, a i u njegovoj porodici "ponešto se sviralo, onoliko koliko je tadašnje vrijeme dozvoljavalo".
"Prva koncertna violina napravljena od gorskog javora, kojeg je sam birao na planini Klekovači, potiče iz 1974. godine", rekao je tada Sofrenić.
Iako je izradio nekoliko desetina instrumenata, na pitanje da li svira violinu, Branko je tada govorio da "nije učio da svira, ali je po svojoj naklonosti znao da zasvira za svoju dušu violinu, frulu, dvojnice, šargiju i harmoniku".
Da bi dobio kvalitetnu violinu, Sofrenić je 300 do 400 časova provodio u ateljeu.
Smatrao je da laneno ulje produžava vijek trajanja violine, koji zavisi i od obrade drveta, ali da je 400 godina krajnji rok trajanja drveta.
Restauracija violina za dobojskog Stradivarija bilo je lakši posao od gradnje instrumenta, što je po njegovom mišljenju bio razlog što su se mnogi bavili restauracijom, a da nikad nisu napravili instrument.
"Ma kako instrument bio oštećen lakše ga je restaurirati nego napraviti", rekao je jednom prilikom Sofrenić.
U ateljeu u kojem je Sofrenić radio sa Vukeljićem godišnje su se izrađivale najviše tri violine. Sve se radilo ručno zbog čega je izrada bila nešto sporija.
Danas se njihove violine nalaze svugdje u svijetu, od Tokija, Štokholma, Barselone, Madrida. U mnogim gradovima zapadne Njemačke koncertni majstori sviraju baš na violinama koje potiču iz Doboja.
Tri violine koje su nastale u njihovom umjetničkom ateljeu Sofrenić i Vukeljić poklonili su opštini Doboj.
Prostor u kojem su graditelji nesmetano stvarali opština im je ustupila, a oni su joj zauzvrat poklonili violine.
Svake treće godine umjetnici su imali obavezu da urade jednu violinu, koju je zatim opština poklanjala.
Želio napraviti violinu za Milenkovića
Najdraža violina koju je Branko Sofrenić napravio bila je ona koju je osamdesetih godina prošlog vijeka uradio za poznatog violinistu Jovana Kolundžiju, na kojoj je taj virtouz zajedno sa sestrom Nadom, pijanistkinjom, svirao na koncertu u Doboju.
Sofrenićeva najveća želja bila je da napravi jednu violinu i za Stefana Milenkovića, kao i da ponovo posjeti "graditeljsko svetilište" u Kremoni.