Bajram, praznik koji muslimani slave nakon mjeseca ramazana i 30 dana posta, je simbol naše pobjede nad ljudskim strastima, to je dan radosti, kada čovjek očekuje nagradu i raduje se što je ispostio i što ga je dočekao onako kako treba, poručio je Adil efendija Rudanović, imam džamije Trnjak u Doboju.
"Jer, 30 dana nije bilo lahko od zore pa do zalaska Sunca biti bez jela, pića, ali ne samo toga - ono što je najvažnije jeste da se čovjek kloni i od svog lošeg ponašanja, svih loših svojstava koja ne daj Bože može imati. Za Bajram se onda ne posti, nego se raduje i to je porodični dan. To je dan koji treba iskoristiti sa svojom porodicom, s komšilukom, prijateljima", kazao je Rudanović.
On je istakao da u islamu stoji da Bog nikog ne opterećuje iznad njegovih mogućnosti, te kada nastupi mjesec ramazan određene osobe koje nisu dužne postiti, prije svega žena koja je trudna ili koja doji, čovjek na teškim poslovima, takođe starac, bolesnik, pa čak i putnik može taj svoj post odgoditi do perioda kada se steknu uslovi.
"Međutim, osobe koje su skroz stare i više i ne mogu postiti zbog terapije ili bolesnik kojem se ne nazire nikako da će to proći, onda oni imaju nešto što zove fidja, a to je baš otkup za svoj post. Oni su dužni da nahrane 30 siromaha ili jednog siromaha 30 dana za taj ramazanski post", pojasnio je Rudanović.
NN: Ove godine su vjernici ramazan proveli u specifičnim uslovima pandemije virusa korona. Da li je to uticalo na vjerski život muslimana u Doboju?
RUDANOVIĆ: Mi smo sve svoje aktivnosti prilagodili onako kako su tražili od nas nadležni organi, tako nam je i Rijaset Islamske zajednice u Sarajevu propisao instrukciju kako ćemo se ponašati tokom mjeseca ramazana, a i prije ramazana, tokom ove krize. Nažalost, ono što je evidentno je da su džamije bile zatvorene, da je dolazio samo imam koji je obavljao što treba, puštao ezane. Morali smo se nekako prilagoditi toj situaciji, pa tako smo i svoje vjernike podučavali da je Gospodar u srcu i gdje god ga mi veličali, gdje god ga mi spominjali, on je tu s nama, Bog je s nama. E, onda smo mi svojim džematlijama i vjernicima rekli da svoje kuće pretvore u džamije, odnosno da svoje vjerske obrede obavljaju u svojim kućama. Tako su nas, hvala Bogu, poslušali i možemo reći da smo zadovoljni i da su se ljudi pridržavali toga.
NN: Da li im je bilo teško, da li su Vam se džematlije obraćale za pomoć?
RUDANOVIĆ: Ramazan kada dođe muslimani nekako najviše svoj život usklade u tim Božjim granicama. Najviše se tada i posvete vjeri - kroz post i kroz namaz, kroz dijeljenje, sadaku. Budući da su ljudima uistinu nedostajala ta druženja i ti zajednički iftari, vi znate mi smo imali ovdje u džematu te zajedničke porodične iftare, mi smo i pred ramazan i u ramazanu obišli osobe koje su u stanju socijalne pomoći više puta, podijelili im pakete. Obišli smo i starije ljude koji nisu u toj situaciji socijalne pomoći, ali im je potrebna neka riječ. Štampali smo dosta letaka, dobili smo knjige o ramazanu. Budući da ljudi nisu mogli doći da slušaju predavanja, naše govore, onda smo mi dijelili te promotivne materijale o ramazanu, zekatu, vitru i svim tim drugim ibadetima ovako od vrata do vrata našim ljudima. Uzimali smo lepine, pa odnesemo pred iftar, onako, to je simbolika. To nije nešto veliko, ali pazite, veliko je kada odete nekom ko je stariji ili ko je sam ili kome su djeca vani, pa ne mogu doći. Gledali smo da izađemo u susret, pogotovo u ono vrijeme kada se nije moglo izlaziti u prodavnicu, starijima od 65 godina i onda smo se njima dali na uslugu.
NN: Da li Vam je bilo neobično da petkom na džumi nema vjernika?
RUDANOVIĆ: Islamska zajednica nam je dala instrukciju da se džuma-namazi tih nekoliko sedmica drže u kontinuitetu sa džematskim odborom, to je nekoliko ljudi. Znači, umjesto stotinu ljudi imaš tri ili četiri čovjeka, tako da je to bilo žalosno, ali smo gledali da imamo taj, kada je u pitanju džuma, kontinuitet. I bilo je teško, i te kako je teško bilo, jer, rekoh, ono što čovjeka čini zadovoljnim jeste kada čovjek dođe u džamiju i tu zatekne svoje vjernike, zatekne svoje džematlije, da s njima dijeli i radost i žalost. Ramazan je mjesec radosti, ushićenja, to je nama najljepši musafir, najljepši gost koji nam dolazi, tako da jeste, bilo je i te kako teško za nas.
Mi s ushićenjem dočekujemo ramazan, a sa žalošću ga ispraćamo. E, ovaj put je bilo nažalost da ga i dočekujemo sa žalošću zbog ovih okolnosti koje su bile, a to su te restrikcije. Ali njegove blagodati koje donosi ništa ne može zaustaviti, ništa ne može umanjiti. Sada samo treba iz ovog najgoreg izvući ono što je najbolje i mislim da su tako i naši ljudi radili u ovoj situaciji.
NN: Koliko se dana slavi Ramazanski bajram i da li se praktikuju neki običaji karakteristični za dobojski kraj?
RUDANOVIĆ: On traje tri dana i počinje s bajram-namazom, na koji dolaze muškarci. I kod nas je običaj da se obiđu mezarja, obiđu se najbliži koji su preselili, odnosno koji su umrli i da ih se na taj dan sjetimo. To je evo ovdje i u nekim još gradovima običaj. Negdje se odlazi uoči Bajrama, zadnji dan ramazana, a evo ovdje običaj je da se ode prvi dan Bajrama. Onda se odlazi kući, gdje se prave bajramski doručak, bajramski ručak, odnosno zna se da se obično obilaze oni koji su najstariji u porodici.
NN: Koja je Vaša praznična poruka za muslimane u Doboju, njihove komšije, ali i za sve građane BiH?
RUDANOVIĆ: Ono što mogu poručiti svim Dobojlijama je da mogu biti sretni da je Doboj jedan lijep grad, koji se nalazi prvenstveno na tri rijeke, to je bogatstvo, a također to je jedan grad gdje u blizini, evo u jednom kilometru, imaju i sinagogu i džamiju i katoličku crkvu i pravoslavnu crkvu - to je bogatstvo, to je duša ovog grada. Bogomolje jesu duša i srce svakog grada i te različitosti koje mi imamo treba da budu naše bogatstvo. To treba da bude i naš brend, nešto čime se mi možemo ponositi.
Ono što mogu poručiti svima koji čitaju je da se ipak čuvamo onako kako kažu nadležni organi, kako kaže struka, da pomognemo kome god je ta pomoć potrebna, da čovjek malo pogleda lijevo i desno, da vidi svog komšiju bez obzira na to koje je on vjere, jer nas vjera tako uči da nije musliman onaj koji legne sit, a komšija mu gladan. Ne komšija musliman, nego komšija mu gladan. To se danas, u ovom vijeku, ne bi smjelo desiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.