Najbolji je onaj ko najviše koristi drugim ljudima, poručio je Amir ef. Karić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, povodom Kurban-bajrama, koji nastupa danas i traje četiri dana.
On je podsjetio da je obaveza onih muslimana, koji prinose žrtvu, da kurbansko meso podijele sa onima koji nisu u mogućnosti da prinesu kurban, tako da bajramska trpeza svima bude ista.
On je podsjetio da je Kurban-bajram 10. zul-hidžeta prema hidžretskom kalendaru koji se računa prema mjesečevim mijenama. Kada se vrijeme Bajrama preračuna u gregorijanski kalendar, svake sljedeće godine gregorijanskog kalendara bajram se pomjera za deset dana unaprijed. Ove godine prvi dan Kurban-bajrama je 27. novembra, počinje u 7.35 sati, a traje četiri dana, do 30. novembra.
NN: Na koji način muslimani obilježavaju Kurban-bajram?
KARIĆ: Kurban-bajram znači blagoslovljeni dan žrtvovanja. Ovaj bajram se naziva i hadži bajram, zato što muslimani u danima neposredno prije Bajrama izvršavaju obrede hadža i za Bajram su u Mekki na hadžu. Bajram je vjerski pojam, jer su sadržaji koje on označava sadržaji vjere. Čin žrtvovanja kurbana je simbol spremnosti podnošenja svakojake osobne žrtve za ideal vjere, odnosno napredovanja na putu spoznaje. Stupanje na stazu spoznaje predstavlja odluku za dugotrajni napor ozbiljenja vrlina samokontrole i sputavanja loših potencijala ljudske naravi. Tokom ovog bajrama muslimani poslije svakog od pet namaza tokom dana, bez obzira da li klanjali zajednički ili pojedinačno, uče (izgovaraju) tekbire i na taj način veličaju, slave i zahvaljuju Uzvišenom na daru vjere i svim drugim nebrojenim blagodatima. Sa druge strane, kao prirodna posljedica ovoga o čemu sam upravo govorio, društveni aspekt bajrama, njegova je važna odrednica.
NN: Za vrijeme Kurban-bajrama vjernici kao žrtvu prinose ovna. Kakav značaj za muslimane to ima?
KARIĆ: Vjerska je obaveza darovati drugima najmanje trećinu mesa prinesenog kurbana. Podjela kurbana ima veliki značaj, posebno u današnjem vremnu brzog i dinamičnog života, čiji je individualizam bitna odrednica. Darivanjem kurbana njeguju se međuljudski odnosi, izgrađuje se suosjećanje i međusobno poštovanje. Okupljanje porodice, međusobne posjete rodbine, komšija i prijatelja, sve je to kultura bajramovanja. Dakle, obilježavanje Bajrama je duboko prožeto vjerskim sadržajima, ili je njima inspirirano. Dakako, to je prilika i za određene prijeme na kojima se ljudi sreću, razgovaraju i međusobno upoznaju.
NN: S obzirom na uslove u kojima živimo, šta sa onim muslimanima koji bi željeli prinijeti kurban, ali nisu u mogućnosti iz različitih razloga?
KARIĆ: Postoje dva načina kako da musliman izvrši tu obavezu u uslovima urbanog stanovanja. Jedan je uplata kurbana u naše medrese, a onda medrese organiziraju klanje kurbana, a osoba može prisustvovati klanju, može preuzeti trećinu kurbanskog mesa koja svakako ostaje u porodici, a druge dvije trećine ostaju medresi. U Tuzli nekoliko stotina ljudi uplati kurban u Behrabegovu medresu. Kod muslimana, čovjek ništa nije dužan raditi što ne može. Štaviše, oni koji su u finansijskoj mogućnosti da prinesu kurban, obavezni su dio mesa dati onome ko to nije u mogućnosti, tako da za Bajram svi bi trebalo da imaju jednaku trpezu.
NN: Na koji način će Kurban-bajram biti obilježen na području Medžlisa Islamske zajednice Tuzla?
KARIĆ: U našim sredinama institucije ili ustanove Islamske zajednice organiziraju bajramske akademije i druge slične programe. Tako je u Tuzli u ponedjeljak 23. novembra Behram-begova medresa priredila program bajramske akademije, koju su izveli pred prepunom salom Bosanskog kulturnog centra, a centralna bajramska svečanost za Muftijstvo tuzlansko je u džamiji princa Abdulaha u Tuzli.
NN: Koja je Vaša poruka za ovogodišnji Kurban-bajram?
KARIĆ: Neka to bude poruka Vjerovjesnika Muhammeda, neka su Božiji blagoslov i mir s njim, koja glasi da je najbolji onaj ko najviše koristi drugim ljudima.
NN: U Tuzli je sve veći broj gladnih koji obrok traže u Narodnoj kuhinji "Imaret". Koliko Islamska zajednica može učiniti da se pomogne tim ljudima?
KARIĆ: Nažalost, tačno je da značajan broj naših sugrađana živi u teškim materijalnim uslovima, kako se kaže, teško sastavljaju kraj s krajem. Kada je riječ o "Merhametovoj" narodnoj kuhinji u Tuzli, Islamska zajednica organizira dva puta godišnje prikupljanje namirnica za ovu narodnu kuhinju. Prvo prikupljanje je u jesen, kada prispijevaju poljoprivredni proizvodi, a drugo upravo tokom Kurban-bajrama. Zahvaljujući suosjećanju i svijesti naših džematlija širom Muftijstva tuzlanskog, iz svih džemata Narodnoj kuhinji se daruje više desetina tona poljoprivrednih proizvoda kao i nekoliko desetina tona kurbanskog mesa. Prema podacima "Merhameta", Islamska zajednica je najveći pojedinačni donator od trenutka njenog osnivanja. Međutim, svi ćemo biti sretni kada dođe vrijeme i prestane potreba za postojanjem narodne kuhinje ili se uveliko smanji broj onih kojima je ona neophodna, kada ljudi budu imali posao, a penzioneri penzije od kojih će moći živjeti.
NN: U ovim teškim vremenima duhovnost je važan segment čovjekovog života. Koliko okretanje vjeri može pomoći ljudima da prebrode teškoće?
KARIĆ: Pitanje vjerovanja je pitanje traganja za smislom, svrhom postojanja. To je dugo, zapravo cjeloživotno putovanje i duhovno nastojanje. Vjera može pomoći da bolje razumijemo svijet i našu ulogu u njemu i na taj način da se dođe do odgovora na važna životna pitanja. Međutim, upiranje pogleda u religiju kao instant "institut za proizvodnju sreće" površno je, jer vjerovanje je cjelovito ostvarenje unutarnjeg mira i sigurnosti, a ne puka psihoterapija. Sa druge strane, treba naglasiti da postoje određena znanstvena istraživanja koja su provedena u BiH, ali i u inozemstvu, koja su pokazala da vjernici, na primjer, gubitak člana porodice ili druge teške nesreće lakše podnose od onih koji nisu religiozni.
Žalosno što generacije odrastaju u izbjeglištvu
NN: Da li ste zadovoljni tempom povratka prognanih na prijeratna ognjišta?
KARIĆ: Žalosti me činjenica da se ljudi nisu vratili u svoj zavičaj iz kojeg su protjerani, žalosti me da te generacije odrastaju u izbjeglištvu. Priželjkujem da će se svi moći, koji to hoće, vratiti u svoje domove. Jer, to je prirodno ljudsko pravo da živi tamo gdje su njegove emocije vezane, bez obzira koje je vjere i nacije.