Kršćanin vjernik mora svoju vjeru da svjedoči svaki dan i na svakom mjestu, a bezbrojni su načini svjedočenja naše vjere: poštenje na poslu, marljivost u školi, ljubav i pomoć onima koji su na marginama društva itd, rekao je u intervjuu za "Nezavisne" fra Mario Divković, gvardijan franjevačkog samostana sveti Petar i Pavao u Tuzli.
Istakao je da svako od nas treba da uvažava različitost drugog čovjeka te da pokuša u susretu sa drugim i drugačijim sebe i svoj život da oplemenjuje.
NN: Koju nam poruku donosi Uskrs ove godine?
FRA MARIO: Proslava Uskrsa kršćaninu je proslava života. Kako nas podsjećaju Pismo i liturgija, Uskrs svake godini želi čovjeku i svijetu podsvijestiti da je naš učitelj svojom smrću pobijedio smrt, grijeh i besmisao, a to znači da smrt, nesreća i besmisao u našim životima nemaju konačnu riječ, nego je upravo Isusovim uskrsnućem čovjeku i svijetu, podložnim patnji i smrti, darovan novi smisao i nova nada. Ako se ozbiljno zapitamo nad ovom tajnom Kristova uskrsnuća, onda ćemo morati upitati je li naš život, kojeg živimo ovdje na Zemlji, dostojan blizine Kristova svjetla i njegove blizine. Ako nije, onda je vrijeme da učinimo promjene i u svojim životima i u svojoj vjeri. Svim kršćanima želim sretan Uskrs, a sve čitatelje ovih novina želim pozdraviti uskrsnom nadom prožetim franjevačkim pozdravom - mir i dobro.
NN: Koliko su ljudi u današnje vrijeme moralno i duhovno posrnuli?
FRA MARIO: Primjećuje se da su se ljudi pomalo otuđili jedni od drugih te su i neke univerzalne moralne vrijednosti nestale iz njihovih života. Pod prisilom svakodnevice često su skloni raditi trule kompromise kako bi im lakše bilo u životu. Nažalost, takve pojave nas sve ražaloste jer tražeći svoje životne olakšice u svakodnevici ništimo ili radimo protiv drugog čovjeka. Ipak, veći je problem što smo skloni takve ljude odmah osuditi i prognati, a često ne krećemo od sebe i svojih osobnih života te u njima ne želimo ništa mijenjati. Mi sami se ne želimo mijenjati jer promjena traži žrtvu. Pitanje je koliko smo mi kao društvena bića ili suvremeni čovjek općenito u današnjem društvu spremni prihvatiti žrtvu i za nešto se žrtvovati.
NN: U vremenu u kojem živimo, konzumira li se vjera samo onoliko koliko nam treba? Koliko se ona zloupotrebljava i skrnavi?
FRA MARIO: Vjera nije neki određeni proizvod koji bi trebalo da konzumiramo samo kada nam je potreban. Ako vjeru samo svedemo na to, onda ona neće donositi nikakve promjene u našem životu. Vjera traži od nas da bude aktivno življena i to ne samo u sakralnom prostoru ili u krugu obitelji, nego i na radnom mjestu, školi i ulici. Problem nam se i dogodi kada želimo vjeru svesti samo na obitelj i prostor doma te ističemo da ona nije važna u svakodnevnom životu ili javnosti. Kršćanin vjernik mora svoju vjeru svjedočiti svaki dan i na svakom mjestu, a bezbrojni su načini svjedočenja naše vjere: poštenje na poslu, marljivost u školi, ljubav i pomoć onima koji su na marginama društva itd. No, uvijek kroz povijest, pa i danas, bilo je onih koji su znali vjeru zloupotrebljavati za svoju vlastitu korist i položaj. Međutim, ja uvijek naglašavam da ne treba ni takve ljude odmah osuđivati, nego ih treba pokušati mijenjati da spoznaju svoj nedostatak te da ga otklone u životu. Jer, ako osudimo odmah takve ljude, ne ostavljamo im prostor da se promijene. Na koncu, mi kao kršćani trebalo bi svojim načinom življenja da budemo oni koji će upućivati i pozivati druge na promjenu.
NN: Koliko župa i katolika trenutno ima TK? Ili konkretno, koliko ima Tuzla?
FRA MARIO: Po našem zadnjem popisu, koji smo načinili za vrijeme božićnog blagoslova kuća prošle godine, župa svetih Petra i Pavla u Tuzli broji oko 3.200 vjernika. No, broj vjernika nije veliki ako se ima na umu da je ovo jedina katolička župa u gradu Tuzli, a koja pokriva cijeli gradski i prigradski dio stanovništva, koji po na našim procjenama broji preko 70.000 stanovnika. Ipak, ovo je jedna od najvećih župa na području našeg kantona, s obzirom na vjernike i teritoriju koju pokriva. U samom kantonu broj vjernika je nešto veći, te se kreće oko 12.000 katolika, koji su smješteni, osim u župi Tuzla, u preostalih devet župa.
NN: Kažu da se broj katolika smanjuje jer sve više Hrvata odlazi iz BiH. Kakva je situacija u Tuzli po tom pitanju?
FRA MARIO: Nažalost, kako je to slučaj i u drugim našim župama, i u cijeloj BiH, broj vjernika nam se iz godine u godinu smanjuje, jer mnogi naši župljani odlaze u druge dijelove Europe, gdje pokušavaju pronaći bolje uvjete za život. Samo za usporedbu, u župi Tuzla u posljednjih pet godina broj vjernika nam se smanjio za 1.000. Žalosti nas posebno činjenica da veliki broj mladih napušta rodna ognjišta te odlazi u druge zemlje zbog boljih životnih uvjeta koji im se nude, tako da se kod onih koji žele ostati i graditi svoj život u našem gradu i kantonu često javlja i bezrazložni strah za sutrašnjicu te pod prisilom javnog mnjenja napuštaju ove krajeve nadajući se nečem boljem u drugim zemljama, uglavnom u zapadnoj Europi.
NN: Tuzla važi za jedan od gradova gdje suživot dobro funkcioniše. Da li je to tako i kako je u ostalim dijelovima BiH?
FRA MARIO: Često se u javnosti ističe da samo u Tuzli funkcionira suživot i ističe se za primjer drugim gradovima u BiH. Naravno da sam ja kao Tuzlak ponosan na takvu priču, ali mogu reći da i u drugim dijelovima BiH postoji suživot, o kojem se sigurno manje priča, a više ga se živi. Cijela naša Bosna i Hercegovina satkana je od različitih nacija i vjera. Te nacije i vjere, posebno kod običnih ljudi i u svakodnevnom životu, su se uvažavale i s tim blagodatima različosti se rađalo, živjelo i umiralo. Tako je u Tuzli, tako je diljem BiH. Svatko od nas treba da uvažava različitost drugog čovjeka te da pokuša u susretu sa drugim i drugačijim sebe i svoj život da oplemenjuje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.