Najsnažnija poruka Uskrsa je molitva da nam Gospodin daruje uskrsne oči vjere da u ovom prolaznom životu mognemo više voljeti, opraštati, živjeti pošteno i dostojanstveno, istakao je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.
U uskršnjem intervjuu za "Nezavisne" poručio je da u mlade treba vjerovati, a govoreći o padu nataliteta kaže da materijalno stanje nije uzrok, te da je život najveće bogatstvo i u tom pravcu treba razmišljati.
NN: Koja je poruka najvećeg katoličkog praznika Uskrsa?
ŠTEKO: Uskrs je priča o životu! Poruka Uskrsa ide do praznoga groba, ali ga i nadilazi i postaje mnogo više poruka iza groba, poruka vječnosti, neba. Da bi shvatili poruku Uskrsa, važno je čitati izvore. Uzet ću Ivanovo uskrsno evanđelje koje nam opisuje put Marije Magdalene, apostola Petra i apostola Ivana na Isusov grob. Marija nalazi kamen dignut s groba i pomišlja da se radi o krađi. Ne otkriva uskrsnuće. Na grob nije trčala, ali trči s groba javiti apostolima da nema Gospodina. Petar i Ivan trče na grob. Ivan dolazi prije Petra, saginje se i vidi povoje kojima je Isus bio povijen. Ne ulazi u grob, pušta Petru da uđe prvi. Petar ulazi i opaža povoje i ubrus. Ni on ne dolazi do vjere u uskrsnuće. Tek sada ulazi Ivan u grob "i vidje i povjerova". Evo, sve troje su vidjeli, ali različito. Što znači gledati pa vidjeti više nego što drugi vide? To je bila i ostala tajna vjere! Tajna koja poziva čovjeka: gledaj, gledaj duboko, gledaj dublje, gledaj najdublje, gledaj s ljubavlju. Ivan je gledao više iz izvora Gospodinove neizmjerne ljubavi i obećanja da će uskrsnuti nego snagom svojih varljivih očiju. I vidio je pravo.
NN: Šarena jaja, simbol Uskrsa, su djeci najmilija. Kakvi su običaji?
ŠTEKO: Uskrsu prethodi korizma. Spomen je na Izraelovo lutanje pustinjom kroz četrdeset godina nakon oslobođenja iz Egipta do ulaska u obećanu zemlju. Nosi i poštovanje prema Isusovom pripravljanju za javni nastup kroz četrdeset dana posta i molitve u pustinji. Liturgijska boja je ljubičasta, boja žalosti i sjećanja. Liturgijski su prostori ogoljeni, smireni. Korizma ljubi post i molitvu, odricanje, čišćenje duha. Sve ovo kao da klija novog čovjeka okrenutog kulturi života koja pobjeđuje smrt. U tom smislu vidim i običaj pisanica, bojanja jaja. Ta naoko mrtva stanica koja rađa krhki i prekrasni život pileta koji govori da nije mrtvo ono što se takvim čini.
NN: Jaje predstavlja život, rađanje... Posljednjih godina pada natalitet. Gdje Vi vidite da je problem, zašto je sve teže osnovati porodicu?
ŠTEKO: Povećava se broj starijih momaka i djevojaka, kao i onih, što je posebno bolno, koji razvrgavaju bračne zajednice. Kao razlog najčešće navode razinu materijalnog stanja. No razmisli li čovjek bolje dolazi do spoznaje da su starija pokoljenja na ovom istom ozemlju živjela u težoj oskudici, a ipak su se redovito odlučivali za sakrament sv. ženidbe. Materijalno stanje i nije, shodno tomu, neki uzrok ovom fenomenu. Ostaje bližim misao da živimo u vremenu koje je mnogima nametnulo stav da se brak izbjegava kako se ne bi preuzela odgovornost jer bi tako rađali sirotinju. Mnoštvo starijih djevojaka i momaka ubrzo će postati pravi socijalni problem. Njima se treba posvetiti. Ponajprije društvena, politička uljudba, i istom mjerom Crkva. Ne samo ispraznim etiketiranjem stanja već ohrabrivanjem, i podizanjem standarda, materijalnog i etičkog, duhovnog.
Ipak, lijep je broj višečlanih obitelji. Svjesni su sve ljepote života, makar i siromašnog, zastalog na uredu za zapošljavanje, ali života koji je najveće i nemjerljivo bogatstvo. U tom smjeru valja pokrenuti vektore razmišljanja. Treba se dati poučiti od prirode, pisanice iz koje treba izbiti novi život. Ponekad se valja spustiti do razine djeteta koje se zna radovati i igrati i oštećenom starijom igračkom. Predlažem za početak da nabavimo jaja, boje, sjednemo sa svojom djecom i počnemo bojati. Bit će to prava početna misao o životu kojem ništa ne može stati na kraj.
NN: Koliko su ljudi, posebno mladi, zaista okrenuti vjeri, vrijednostima koje se propovijedaju?
ŠTEKO: Koliko god smo često nositelji crnih statistika, valja životu uvijek prići i sa sunčane strane. Ima mnoštvo mladih okrenutih dobru, vjeri, Bogu, koji razmišljaju pozitivno, iskreno. Moramo bdjeti, ne toliko nad njima koliko nad sobom, da ih ne sablaznimo i razočaramo. Moramo sve učiniti da im budemo otvorena vrata prema vrijednostima koje u sebi već nose. Oni znaju biti s drugim, i u dobru i u zlu. Satkani su od osjećaja, sućuti. Takvo tkivo izrasta u dobrotu. Treba uz njih stati, omogućiti im razvoj. Ne sputavati ih, kao ono kad slave rođendan. Ne trebaju tu stariji, ali oni znaju da su stariji tu i da će na njih biti ponosni ako budu što treba da budu. Vjerujte, mladi će učiniti sve za naš ponos. Treba u njih vjerovati, voljeti ih!
NN: Kakvu budućnost vidite?
ŠTEKO: Sam spomen na budućnost već je uveliko nešto pozitivno. Bilo je neizvjesnih trenutaka sadašnjosti u našoj prošlosti, katastrofičnih i neobećavajućih, a mi smo njihova budućnost. Učinimo sve da nas sadašnji trenutak ne obeshrabri, već potakne i da snagu kako bi bila izvjesna naša budućnost i život u njoj.
NN: Čini se da ima sve više gorčine u ljudima. Šta biste poručili?
ŠTEKO: Gorčina je luksuz. Imaš problem, pokušaj ga odmah prihvatiti, učiniti dijelom života. Pogrešan je upit: Zašto baš meni?! To je gubljenje energije. Učimo od Isusa baš na putu do Uskrsa. On prigrli svoj križ, posta s njim jedno. Poznam tolike majke i očeve koji imaju djecu s posebnim potrebama. Veliki je to križ, ali su ga priljubili. Sa svojim su čedom postali jedno i njihovo čedo s njima, i čvrsto se zagrlili. A mogli su biti i cijeli život ostati ogorčeni. Izabrali su ljubav. Moja poruka vjernicima i svim ljudima dobre volje bi bila: Svi hodamo na stazi života pritisnuti svijetom koji nam osmišljava uvijek nove potrebe i nudi razne užitke. Trka za svime, za nečim, da bi se svako postignuće objavilo kao uzaludna potraga i spoznaja da to nešto je zapravo ništa u moru onoga što bi mogao imati, što neki drugi imaju. Ali život ipak ima dublji smisao. Sretan Uskrs!