Goran Milić, urednik i voditelj nedjeljnog Dnevnika na Hrvatskoj radio-televiziji 1, iza sebe ima 37 godina televizijskog iskustva.
Novinarskim radom počeo se baviti 1970. godine na Televiziji Beograd, da bi 1980. godine otišao na pet godina u Njujork, gdje je radio kao dopisnik.
Godine 1990. postaje urednik "Jutela", a nakon 1992. ostaje bez posla, seli se u Zagreb gdje 1997. godine počinje raditi na HTV-u.
Poznat je po brojnim sjajnim putopisnim reportažama, a nedavno je završio i
posljednji serijal "A sad u Europu".
NN: U maju je završen serijal Vaših putopisa "A sad u Europu". Kako sada, kada je sve gotovo, ocjenjujete cijeli taj projekat i zašto ste odlučili da se s terena vratite u studio?
MILIĆ: U posljednje dvije godine napravio sam 62 emisije iz Južne Amerike, Australije, Rusije, Turske, Kuvajta, BiH i još 15 europskih zemalja. To je bio jedinstveni projekt u kojemu jedan autor s dva snimatelja putuje i emitira svakoga tjedna jednu emisiju iz svijeta. Nitko nikada, bilo gdje u svijetu, nije to napravio. Majkl Palin s fantastičnom produkcijom napravi desetak emisija godišnje. I ostali putopisci odu na put, budu dva-tri tjedna, pa se vrate i montiraju mjesec-dva. Ovo je meni bio izazov u zrelim godinama, ali sam se prilično zamorio, a moji snimatelji još više. Zato sam na privremenom odmoru, radeći u studiju nedjeljni TV Dnevnik. To je bar deset puta lakši posao.
NN: Nakon godina pauze ponovo vodite Dnevnik, a Vaš stil kolege su opisale kao "ležeran i pomalo ciničan". Kolika je sloboda medija u Hrvatskoj i koliko se Vaš voditeljski posao sada razlikuje od onog predratnog?
MILIĆ: Još je Niče znao reći: "O velikim stvarima treba govoriti uzvišeno. Uzvišeno, to će reći cinički, nevino". Te priče o slobodi medija prate me cijeloga života. Svi koji se bave novinarstvom znaju da postoje neke teme koje nisu po volji političkim, financijskim strukturama, crkvi, ali i dobrom dijelu javnosti. U socijalizmu se moglo kritizirati stanje u poljoprivredi, čak i zlouporaba službenih automobila u privatne svrhe, ali su nedodirljivi bili Tito, Armija i CK SK svoje republike. Danas je sve puno liberalnije, teško će neka vijest biti cenzurirana, ali se radi o nečemu drugome. Za neke će se teme voditi dugotrajna kampanja, a druge će se objaviti jedanput i nikada više.
NN: Koliko mediji mogu uticati na političku atmosferu i postoji li kod nas (u regionu) težnja nekih medijskih kuća da dodatno "začine" već dovoljno veliku nacionalnu netrpeljivost?
MILIĆ: Pa jasno, u velikim centrima moći postoji interes da se u jugozapadnoj Europi smiri i stabilizira situacija i sve što tome doprinosi (susreti, oprosti, isprike, konstruktivan dijalog bez žuči i uspaljenosti) biva pozdravljeno u Londonu, Parizu i Njujorku. Međutim, za ljude koji ovdje žive i pamte povijest selektivno, mjesta koja je posjetio Josipović - Jasenovac, Ahmići, Križančevo selo, Sijekovac, Bosanska Posavina, Blajburg i Tezno - imaju, svako za sebe, drukčiju poruku i sjećanje. Što se tiče utjecaja medija na javnost, on postoji samo ako se vodi dugoročna kampanja. Vijest da je netko u BiH ubio nekoga druge nacionalnosti uvijek ima osjetljive posljedice, ali neće potaknuti masovnu mržnju ako se objavi jednom. Ako se, pak, na tu vijest nadovežu reagiranja državnih organa, političkih stranaka, književnika, očajne rodbine, uz vraćanje na povijesne priče, onda to sigurno utječe na javnost.
NN: Kako to da niste i ove godine iskoristili svoj potencijal i otputovali u Južnu Afriku da pratite Svjetsko prvenstvo u fudbalu, a usput radite i reportaže, kao što je to radio pokojni Joško Martinović?
MILIĆ: Radio sam ja takve reportaže iz Portugala 2004, Njemačke 2006. i Austrije i Švicarske 2008. godine, ukupno 90 reportaža. Sada na turniru nema Hrvatske, pa je otišla samo jedna kamera s mlađim kolegom Josipom Sarićem.
NN: Pratite li prvenstvo, za koga navijate i koga vidite kao pobjednika?
MILIĆ: Uvijek sam za Južnoamerikance, navijam za Argentinu, Urugvaj i Brazil, ali nikako za Meksiko, Čile i Paragvaj.
NN: Volite putovanja i obišli ste cijeli svijet. Gdje ćete ove godine provesti ljetni odmor i koju destinaciju biste preporučili našim čitaocima?
MILIĆ: Idem u Slano kraj Dubrovnika, odakle Milići vode podrijetlo. Na dan-dva ću u Crnu Goru, bit ću na Sarajevskom filmskom festivalu, možda još ponegdje stignem. Što preporučiti za ljetovanje? Onima nešto imućnijima, preporučio bih San Marino. Mini-republika, stara 1.700 godina, nije preskupo. Najskuplja kava za stolom na terasi je 1,40 eura (ne smije biti skuplja po odluci Ministarstva turizma), a najskuplja je kava za šankom 95 centi. Ni hoteli nisu preskupi, za dvoje ćete naći noćenje s doručkom za 60 eura. Mirno je, lijepo, ima se što za vidjeti, a ako je nekome do ludog provoda, na 15 kilometara je Rimini, gdje se živi cijelu noć.
Za one koji su bez novca, neka se sjete mladosti, uzmu šator i dođu na Jadran u neki istarski kamp. Ili, neka sjede doma, okupe cijelu obitelj i dobro promisle što im je činiti na jesen jer se bojim da dolaze još teža vremena. Neka zatrpaju sve porodične svađe, jer su razmirice među prijateljima i rodbinom danas preveliki luksuz.