Vršnjačko nasilje se dešava više u osnovnim nego u srednjim školama i ono što je negdje najveći problem je to što se dešava u nižim razredima osnovne škole. Već u trećem razredu imamo ozbiljne oblike vršnjačkog nasilja, kazala je u intervjuu za "Nezavisne novine" Gordana Rajić, ombudsman za djecu Republike Srpske.
Istakla je da je najveći problem što se to tretira kao da je igra i zadirkivanje.
"Mislim da je ključno da se u toj prvoj ranoj fazi, kad primijetimo takva ponašanja, odreaguje, da ako se već zalažemo za nultu toleranciju, nekako i težimo ka tome. Da ne pravdamo nasilje definicijama", kazala je Rajićeva.
NN: Svjedoci smo da je već nekoliko godina vršnjačko nasilje prisutno u odrastanju. Nedavno je takav jedan slučaj zabilježen u Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Banjaluci, zbog čega je tako, gdje smo kao društvo pogriješili?
RAJIĆ: Ono što je ključni problem, po mom mišljenju, jeste što nemamo zvanične podatke o nasilju, a to znači da mi ne znamo da li je nasilje u porastu, koji oblici su dominantniji u odnosu jedni na druge, gdje se to nasilje češće dešava, da li u ruralnim, u gradskim sredinama, koji je to uzrast kada se javljaju prvi oblici nasilja, koja vrsta nasilja je najviše zastupljena. Mi bez takve baze podatka ne možemo uopšte da uradimo kvalitetnu analizu i samim tim da utvrdimo koji dio u sistemu ne funkcioniše i šta je to što trebamo mijenjati.
Baza je definisana Protokolom o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece koji je donesen čak prije deset godina, a baza pritom nikad nije uspostavljena u pravom smislu.
NN: Koliko je bitna uloga roditelja i škole kad je u pitanju odgovornost za vršnjačko nasilje?
RAJIĆ: Svakako da je bitna i uloga porodice, ali i uloga škole. Uvijek kažem da te dvije uloge ne treba odvajati, jer ono što započne u porodici, samo se nadovezuje u školi, jer škola prvenstveno ima vaspitni karakter i jedan od ciljeva osnovnog obrazovanja jeste cjelodnevno učenje, što znači da mi djecu treba da osposobimo za život. Ono što je možda negdje zakazalo jeste saradnja na relaciji roditelj - škola i svakako da treba raditi na njenom unapređenju. Smatram da treba mijenjati i usavršavati nastavne planove i programe. Ne u smislu da se oni dodatno opterećuju, ne u smislu da djecu zatrpavamo nepotrebnim znanjima, nego u smislu da ih osposobljavamo za život i više se bavimo samom djecom, jer negdje u svim tim obavezama koje prosvjetni radnici ističu, oni nemaju vremena da se bave djecom. Jako je važno primijetiti kako se neko dijete ponaša, kako se odnosi prema drugoj djeci, šta radi kada je na času, kako se ponaša kada je na velikom odmoru. Svaki prosvjetni radnik provodi više sati sa djecom i može da uoči određene probleme ili smetnje koje postoje kod djece.
NN: Po čemu se način odrastanja djece razlikuje danas u odnosu na period od prije deset, 20 godina?
RAJIĆ: Naravno da su vremena promijenila, da nemamo iste okolnosti i prosto nije isto kao kada smo mi bili djeca. Roditelji sada nemaju sigurnost da puste djecu samu ispred zgrade, kuće, jer više je opasnosti sa kojima se današnja djeca susreću, a koje mi nismo imali, uzimajući u obzir i internet, tako da je danas jako teško i izazovno biti roditelj, ali isto tako jako je teško biti dijete, ali vremena se mijenjaju, mi se moramo prilagođavati tome.
Ne postoji nijedno pravilo, nijedan univerzalan savjet koje će nam dati pravi odgovor na pitanje kako da vaspitamo svoju djecu. Mi ih vaspitavamo na onaj način kako smo mi vaspitani i prenosimo im samo ono što mi imamo, tako da nam nijedan priručnik neće dati odgovor na to pitanje. Ključno je da svaki roditelj bude uključen u život svog djeteta, bez obzira na to koliko bili umorni i opterećeni nekim svojim obavezama, morate da imate vremena za dijete. Ali kada se od početka uspostavi odnos povjerenja, kasnije će dijete samo doći i reći ako ima neki problem, jer je naviklo da razgovara sa vama.
NN: Da li ste imali slučajeve da škola "zataška" slučaj vršnjačkog nasilja?
RAJIĆ: Još postoje vaspitno-obrazovne ustanove koje jednim dijelom negiraju, a drugim dijelom ne prepoznaju oblike nasilja i zajedničko i za jedne i druge je da izostaje zajednička reakcija. Imali smo slučaj da na prijavu vršnjačkog nasilja dobijemo odgovor od škole da je multisektorski tim škole zaključio da nema elemenata nasilja. Dok je istovremeno policija protiv tog djeteta, koje je izvršilo nasilje, podnijela krivičnu prijavu za krivično djelo teška tjelesna povreda i sad paralelno imamo postupak koji se vodi zbog teške tjelesne povrede i imamo odgovor gdje se tvrdi da tu nema elementa vršnjačkog nasilja. Ono što dodatno predstavlja problem jeste činjenica da svaka škola ima svoj pravilnik o vaspitno-disciplinskoj odgovornosti i tu zaista ostaje prostora da neke stvari ostanu neprepoznate i da se neadekvatno reaguje. Mi smo skretali pažnju Ministarstvu prosvjete i kulture RS na tu problematiku, čak smo tražili da se donese jedinstveni pravilnik, međutim, ta inicijativa nije prihvaćena.
NN: Kako mi kao društvo možemo spriječiti vršnjačko nasilje?
RAJIĆ: Svojim primjerom dajemo primjer djeci kako treba da se ponašamo. Mi smo u zadnje vrijeme takva sredina gdje smo bitniji, svi smo važni, svi imamo osjećaj da imamo višu vrijednost nego što stvarno imamo i mislim da to prenosimo na djecu, a samim tim kad razmišljamo na taj način, onda nam je i prag tolerancije niži, i ako smatramo da smo superiorniji u odnosu na nekog drugog, onda ćemo se ponašati bahato, tako da sve to djeca nose iz kuće. Moramo krenuti od porodice, ali i škola aktivno mora da bude uključena u rješavanje tih problema, jer čim primijeti da postoji neko odstupanje, mora na vrijeme da se bavi djecom, a ne da čekamo da problem eskalira.
Niko nije pitao djecu ima li nasilja
NN: Nedavno ste uradili istraživanje među srednjoškolcima u kojem ste ipak došli do određenih rezultata, a sam izvještaj predstavićete danas na sjednici Narodne skupštine.
RAJIĆ: Da, istraživanje je sprovedeno među učenicima srednjih škola. To su, znači, učenici stari od 15 godina, tako da smo imali negdje oko 5.700 djece koja su učestvovala u toj anketi. 10 odsto njih je reklo da je u toku prošle školske godine bilo žrtva nekog oblika nasilja. A njih 20 odsto je bilo žrtva nasilja u toku školovanja.
O nasilju, a posebno otkako se desio prošle godine tragičan slučaj u Beogradu, svi su pričali, svi su imali priliku nešto da kažu, jedino niko nije pitao djecu ima li nasilja. Tako da smo mi odlučili da pitamo djecu ima li nasilja u školama, kako se ono dešava, kakva je reakcija na to nasilje i rezultati koje smo dobili predstavljaju poseban izvještaj koji ćemo mi danas predstaviti Narodnoj skupštini Republike Srpske, odnosno prenijeti stav i glas djece o ovom pitanju, kao i preporuke koje su oni zajedno sa nama formirali, te kako bi se radilo na prevenciji vršnjačkog nasilja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.