Srbi koji se vrate u Sarajevo mogu samo da traže mušteriju da prodaju imovinu i idu dalje jer nemaju priliku za posao niti mogu da se uključe u društvo, tvrdi Jovo Janjić, predsjednik Udruženja građana "Demokratska inicijativa sarajevskih Srba" (DISS) koje radi na Ilidži.
Tvrdi da su Srbi i Hrvati građani drugog reda u rubnim opštinama Sarajevskog kantona. Poseban problem za Janjića je retorika političara, kojom se zastrašuje srpsko stanovništvo, a u tome, kako kaže, prednjači Haris Silajdžić. Udruženje DISS opstaje sa 1.000 KM pomoći opštine Ilidža, a nikada nikavu pomoć nije dobilo iz Republike Srpske.
NN: Kakvo je stanje sa povratkom Srba u Sarajevo?
JANJIĆ: Povratak Srba u Sarajevo stagnira već nekoliko godina, jer ljudi nemaju gdje da rade, niti od čega da žive. Imovina je vraćena, ali ljudi nema. Ovo što ima povratnika uglavnom su starija populacija ili su to oni koji nisu ni odlazili i to uglavnom starci i tu su samo da čuvaju kuće. Povratak je sveden na povrat imovine, a sve ostalo poslije toga svedeno je na traženje mušterije da prodaju to što imaju i odu. Nama je najgore ovdje što je loša atmosfera zbog retorike na političkoj sceni, koja je sve gora. Ovih dana to je baš izraženo i ljudi nas zovu u Udruženje i pitaju znamo li išta, hoće li biti kakvih problema i mnogi se uspaniče pa pitaju da li je bolje da se negdje sklanjaju. To se dešava i kada mi damo neke izjave o teškom položaju, što je, takođe, njima signal za uzbunu iako i sami znaju kako žive. Ponekad su i naša upozorenja kontraproduktivna i sada smo prestali da dajemo izjave telefonom jer izvlači se iz konteksta i onda se ljudi zbunjuju i plaše. Uvijek sam želio da ljudi ovdje ostanu gdje su rođeni i da se vrate, ali da budu potpuno ravnopravni građani. Sada to Srbi nisu, nego su građani drugog reda, a nije mnogo bolje ni Hrvatima.
NN: Na osnovu čega to tvrdite?
JANJIĆ: Krenite od sastava opština da vidite ko tu radi. Ima sada opština gdje je 1991. godine bilo većinsko srpsko stanovništvo, a sada nema nijednog zaposlenog Srbina. Evo, u Hadžićima nema nijednog Srbina u opštini, u Vogošći je jedan, u Ilijašu ih nema, u Opštinskom vijeću Ilidža je jedna Srpkinja, a u opštinskoj administraciji ima ih sedam-osam i to što su se poslije Dejtona tu zatekli. Sa Hrvatima je isti slučaj, možda malo bolji. U školama nema ni učenika ni nastavnika Srba. Srpske djece ima nešto malo i uglavnom idu u Istočno Sarajevo, a ne znam ima li ih i desetak da idu u škole u opštinama koje su nastale nakon reintegracije. Neka djeca idu u Katolički školski centar, a ova što idu u Lukavicu nerijetko dožive napade u gradskom prevozu. Mi pišemo lokalnim vlastima i policiji, sa kojima imamo dobru saradnju, ali odgovor je da se traga za počiniocima i to su onda maloljetnici, izgrednici ili djeca, pa se ništa ne preduzima. Kada skrnave groblje, to su maloljetnici, kada pišu grafite - maloljetnici, napadi na crkvu u Reljevu - maloljetnici i tako se završe intervencije i istrage. Kakva korist i kada lokalna vlast nešto čini, kada se čuje retorika koja zastrašuje ljude ionako isprepadane incidentima koje sam pominjao.
NN: Koja je to retorika?
JANJIĆ: Biću konkretan i reći ću da u tome prednjači Haris Silajdžić, jer njegova priča je takva da Srbi treba da se sklone u mišju rupu. Taj čovjek kipti od mržnje. Svaka njegova rečenica je da vam se krv zaledi ako ste pripadnik srpskog naroda, jer samo možete čuti o agresorima, zločincima, koljačima, nekim pobjednicima, gubitnicima... Vidi se tačno na tom čovjeku da je srbofob. Sada se potrefilo da smo isti dan imali početak suđenja Karadžiću, proslavu 1. marta, hapšenje Ganića, provaljivanje u skupštinsku salu, a sve to pratili su ratni pokliči i sve se svelo na nacionalnu retoriku i prijetnje.
NN: Imate li vi u Udruženju bilo kakvu podršku vlasti RS?
JANJIĆ: Nemamo nikakvu i nismo je ni imali. Nas samo pomenu kada im trebaju neki podaci, da pokažu kako je ovdje grozno stanje, i tu je kraj. Ima naših dopisa u Ministarstvu za izbjeglice RS koliko hoćete. Nisu nam ni odgovorili, a ne da su nam pomogli iako smo aplicirali za pomoć u projektima povratka. Jedino smo imali kontakt sa Stašom Košarcem iz Vijeća naroda RS i bili smo u Banjaluci, ali nikakvih pomaka poslije nije bilo u saradnji, ali bilo je kritika u Sarajevu kada smo došli. Nas koriste u RS kada im treba ilustracija lošeg stanja u Sarajevu, koriste nas novinari kada se šta loše desi da damo komentar i koriste nas u Sarajevu da pokažu da ima Srba. U svemu tome mi smo ostavljeni od svih i prepušteni sami sebi.
NN: Kako onda Udruženje opstaje?
JANJIĆ: Jedino smo na budžetu opštine Ilidža, bilo je to 1.000 KM mjesečno, a sada je to deset odsto manje zbog štednje. Nekada nas je podržavalo resorno ministarstvo Kantona Sarajevo dok je bio ministar Ibrahimović. Kad je došla nova vlada i ministrica, nikada nismo dobili podršku, a uredno apliciramo kada su javni pozivi. Udruženje ima manja primanja nego neki pojedinac, a međunarodna zajednica više ne daje podršku kao ranije. Teško je i nama. Ne mogu nikome preporučiti šta da radi, niti da ostaje, niti da ide. Svi to moraju odlučiti za sebe i u skladu sa svojim opredjeljenjima.
NN: Imate li novije podatke o broju povratnika u Sarajevo?
JANJIĆ: Prije godinu i po smo radili projekat koji je podržala švajcarska vlada i bukvalno smo od vrata do vrata popisivali povratnike u opštinama koje su nakon reintegracije postale dio Sarajevskog kantona. Podaci su bili poražavajući, sa onima koji nisu odlazili i oni koji su se vratili nije bilo ni 20.000 Srba. To je mnogo manji broj Srba od broja sa kojim manipulišu. Nemamo novijih podataka jer se povratak odvija preko opštinskih službi. Mogu slobodno da tvrdim da u RS ima deset puta više povratnika nego u FBiH. To je stvarno stanje i neka niko ne govori kako je imovina vraćena. Pa gdje su ljudi? U Kozarcu ima više Bošnjaka nego Srba u Sarajevu. Žalosno je što niko na tome ne radi.
Niko ne da tračak svjetla
NN: Kako Vi živite u Sarajevu?
JANJIĆ: Kao i ostali. Ja sam Ilidžanac, imam mnogo poznatih ljudi, bavim se šahom, radim u udruženju i nisam uobičajen primjer. Meni je dobro i imam dobru saradnju i u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, imam svoje dugogodišnje prijatelje i komšije. Ali kakva korist što ja i moj komšija Bošnjak dobro živimo, kada zagalame političari sa malih ekrana i saspu sve najcrnje. Mene to neće uplašiti jer živim na drugačiji način, ali dvoje staraca koji samo imaju TV i jedni drugo moraju nazvati da pitaju šta se to sprema. Ni mediji, ni političari ne daju tračak svjetla i nikada ne znamo ni za jedan pozitivan primjer ni ima li ih uopšte više...