Sve ovo u vezi sa Trgovskom gorom je jako daleko od gotovog, a od toga da li mi kao građani imamo petlju ili ne da branimo pravo na život, mnogo toga zavisi, rekao je u intervjuu za "Nezavisne novine" Mario Crnković, predsjednik Udruženja "Green Team" iz Novog Grada i član Ekspertskog tima za praćenje problematike u vezi s namjerom Hrvatske o odlaganju nuklearnog otpada na Trgovskoj gori.
"Čim prije shvatimo da ovo nije pitanje samo nas koji sada živimo u Krajini, već i onih koji će tek biti rođeni, to će nam biti bolje, to ćemo biti odlučniji", kazao je Crnković.
NN: Prema Vašem mišljenju, koliko je Bosna i Hercegovina uradila na tome da pokuša spriječiti Hrvatsku da odlaže radioaktivni otpad na granici? Da li je moglo bolje?
CRNKOVIĆ: Godina 2025. bila je osjetno intenzivnija od 2024, kako po pitanju Hrvatske, tako i po pitanju BiH. Hrvatska je znatno intenzivirala svoje aktivnosti, od kojih posebno treba istaknuti rušenja postojećih skladišnih kapaciteta na Trgovskoj gori, kao i usvajanje lex specialisa o izgradnji Centra za zbrinjavanje RAO koji targetira Trgovsku goru. Propagandna djelovanja koja afirmišu guranje RAO na granicu sa BiH su se usijala, s tim da treba dodati i obećanja u milionima evra za Dvor i Sisačko-moslovačku županiju kao svojevrsnu nagradu za prihvatanje RAO.
Bez obzira na aktivnosti koje su imale institucije u BiH, a bilo ih je, na kraju godine, kada podvučemo crtu, ispostavlja se da je angažman akademske zajednice bio taj segment koji je suštinski spasio stvar. Pod utiskom sam da smo u nekim stvarima imali i sreće. Sam tajming kada su okončane dvije naučnostručne konferencije se poklopio sa rokom za dopunu dokumentacije koju su tražili iz Ženeve.
Da se razumijemo, nije to baš tako bilo planirano, jer su pomenute konferencije bile prolongirane zbog finansijskih izazova, međutim o tome iz akademske zajednice nisu komunicirali ka javnosti. Moglo je dosta toga ići bolje, nekoliko ljudi je zaista izgaralo, dobro je što se taj krug ljudi širi, ali s druge strane imamo one koji su više smetali nego bili od pomoći. Niti imamo vremena žaliti za propuštenim, niti treba da guramo stvari pod tepih. Treba da se okrenemo onome što je pred nama, jer nam dolazi najteža godina do sada. Otvoreno je pitanje šta će biti urađeno na vanjskom planu. Potrebne su nam ozbiljne lobističke, zagovaračke i pravne aktivnosti. Ima li ozbiljne volje i želje za tim, saznaćemo jako brzo. Kada je u pitanju unutrašnji plan, tu ostaje i dalje dosta posla oko jačanja argumentacije u vezi slučaja - što treba biti kontinuiran proces, ali i podići na viši nivo angažmane institucija koje treba da koordinišu resorna ministarstva u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Na tragu toga, s obzirom na to da sada imamo pristojnu osnovu, nadam se da nećemo patiti od kompleksa "mi sad uključeni sve znamo", već angažovati dodatne, kako domaće, tako i međunarodne eksperte. Ukoliko se slože sa našim stavovima, dobro, ukoliko se ne slože, pa opet dobro, bolje da sada znamo imamo li potencijalno slabih tačaka nego da to doznajemo pred međunarodnim sudovima.
NN: Kakva su očekivanja od međunarodne pravne kuće iz Pariza koja je angažovana da brani BiH pred međunarodnim institucijama?
CRNKOVIĆ: Angažovani pravnici za sada rade zaista odličan posao, ponavljam, za sada, i nadam se da će tako ostati. Na tom polju imamo dva ozbiljna rizika. Jedan je što je, na primjer, Hrvatska za godinu dana britanskoj pravnoj kući izdvojila 420.000 evra, a mi smo za Francuze 360.000 evra za tri godine.
Kud izdvajamo osjetno manje, tud smo imali problem sa plaćanjem usluga, pa zbog budžeta niti jedan evro im nije uplaćen za ovu godinu. Drugi dio se odnosi na to da je realno očekivati da u drugoj polovini 2026. godine, ukoliko Hrvatska nastavi ovom dinamikom, imamo podnošenje međunarodnih tužbi - a ako idemo u tužbu, iluzorno je očekivati da će ovaj planirani iznos biti dovoljan. Treća stvar, koju ne bih svrstao u kategoriju rizika, već u kategoriju realnih potreba, a to je razmotriti načine na koji način bi mogao biti iskontrolisan proces, te minimalizovati mogućnost tehničkih, slučajnih ili potencijalno namjernih grešaka od bilo koga u lancu kada su u pitanju predstojeći procesi, kako pred sudovima, tako i kada su u pitanju primjene međunarodnih konvencija.
NN: Nakon usvajanja Zakona o izgradnji centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori od strane Hrvatske, da li je Studija uticaja na životnu sredinu uopšte bitan dokument za ovu državu, znajući da je zakon već omogućio da grade centar na ovoj lokaciji? Šta BiH može uraditi nakon ovog dokumenta, jer znamo da se čekala ta studija da se iznesu sve primjedbe?
CRNKOVIĆ: Zakon o izgradnji centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, u fazi u kojoj je donesen, na način kako je donesen je nešto što je zaista sporno. Čak i prije nego što je zakon izglasan, već smo imali spremnu pritužbu od 48 stranica ka nadležnim tijelima Evropske unije. Pritužba je poslata, što je jako dobro, ali ostaje na vanjskopolitičkom djelovanju da postupi odlučno i odgovorno u praćenju ovog procesa. Naravno da će Hrvatska iskoristiti sve svoje kapacitete da uguši pritužbu, te sačuva zakon koji targetira Trgovsku goru kao jedinu moguću opciju za smještanje radioaktivnih i drugih opasnih otpada. Pričajući o spornom zakonu, naravno da su pravnici to jako vješto upakovali, ali na ovaj način se studija uticaja na životnu sredinu, kao sveobuhvatan dokument koji treba procijeniti sve moguće negativne uticaje svodi na puku formalnost koja će potvrditi onu izlizanu floskulu kako će to Hrvatska sve raditi u skladu sa najvišim svjetskim standardima. Bez obzira na to, nama treba krajnje odgovoran pristup kada Hrvatska objavi studiju uticaja na životnu sredinu, jer baš taj dokument će biti središte tužbi koje će uslijediti.
NN: Šta očekujete od naredne godine i suočavanja BiH i Hrvatske u Ženevi? Koliko je za BiH važno ovo suočavanje u maju?
CRNKOVIĆ: Suočavanje dvije delegacije je odlična stvar, bar za nas, jer napokon ćemo dobiti priliku za konkretnije odgovore iz Hrvatske. Ne treba biti posebno upućen u stvari da bi se moglo predvidjeti da će Hrvatska prije suočavanja objaviti studiju uticaja na životnu sredinu, te na taj način amortizovati dio naših primjedbi na to što nas decenijama suštinski zanemaruju. Istini za volju, to objavljivanje studije će ići nama u korist, ali o tome ćemo moći detaljnije u javnosti nakon objavljivanja studije. Suočavanje nije sudski proces, ali samo po sebi poslužiće za kulminaciju stvari na polju prava.
NN: Koji su, po Vašem mišljenju, najbitniji potezi koje BiH treba u narednom periodu učiniti, te šta je za državu na neki način najveća nada da se odustane od Trgovske gore?
CRNKOVIĆ: Prvo i osnovno je riješiti pitanje laboratorija, s obzirom na to da istraživanja u vezi s geologijom i srodnim oblastima nisu u potpunosti finalizirana. Važno nam je da se lokalne zajednice pripreme u kontekstu pravne podrške građanima, kada se steknu uslovi za pravnu odbranu interesa putem međunarodnih sudova. Koliko god da je važan nastup BiH kao države, toliko je važno i da građani imaju priliku i podršku od administracija za odbranu svojih prava. Tu je i naravno toliko pominjano vanjskopolitičko djelovanje, koje do sada nije bilo na željenom nivou. Pravo na život se ne brani mlako iz kancelarije, već proaktivnim djelovanjem i korištenjem svih dostupnih resursa, a ako ih država nema - pa ko onda ima resurse i načine. Dosta je tu stvari koje na operativnom nivou treba rješavati, a ono što je važno da prostora za defetizam nema. Sve je ovo jako daleko od gotovog, a od toga da li mi kao građani imamo petlju ili ne da branimo pravo na život, mnogo toga zavisi. Čim prije shvatimo da ovo nije pitanje samo nas koji sada živimo u Krajini, već i onih koji će tek biti rođeni, to će nam biti bolje, to ćemo biti odlučniji.