Matija Bećković, po mnogima najveći živi srpski pjesnik, iznova je na manifestaciji "Dučićev dan" u Trebinju ukazao na značaj srpske poezije, ali i duha koji krasi srpski narod.
Pjesnik koji je i prije rata bio rado viđen gost u Trebinju, koji je u ratu dolazio u ovaj grad "da čeka Jovana Dučića", poeta koji ga je 2000. dočekao veličanstvenim govorom održanim na Crkvini, prilikom Dučićevog povratka u zavičaj, dolazi i danas u Trebinje.
"I svaki put je kao prvi put. I svaki put mi je milije kada dolazim, a žalije kada odlazim iz ovog prelepog grada", kaže Bećković.
I prepuna sala Doma kulture u Trebinju, gdje je u četvrtak naveče sa oduševljenjem prihvaćeno njegovo kazivanje stihova, dokaz je da su ovaj grad i Bećković neraskidivo povezani.
Ipak, svako doba ima i svoju tužnu stranu, kao da je želio poručiti Bećković, osvrnuši se na nedavno hapšenje bivšeg predsjednika opštine Trebinje Božidara Vučurevića.
NN: Kako Vi kao čovjek koji voli Trebinje i njegove ljude komentarišete hapšenje Božidara Vučurevića?
BEĆKOVIĆ: Sreća je da Jovan Dučić nije živ, inače bi i njega danas uhapsili. Najtužnije u svemu je to što je uhapšen na granici sa Srbijom. Ako je zaslužio da ga uhapse, ima ga ko uhapsiti i uhapsio bi ga. Jedini ko nije trebalo da ga uhapsi, jer ne može to da učini, a da ne uvredi sve Srbe i ne ponizi Srbiju, to je srbijanska policija.
NN: Povodom 70 godina života i 50 godina Vašeg rada objavljena su djela "Monografija Matija" i "Antologija Bećković". Šta je sve stalo u ovih pola vijeka Vašega rada?
BEĆKOVIĆ: Najveće je čudo da su te knjige predstavljene na Crkvini, vrhu RS, pred trebinjskom Gračanicom, pred Dučićevom Gračanicom, gde su se spojile tolike stvari koje može spojiti samo čudo poezije. Kada je Dučić umro, ja sam imao samo četiri godine, a došlo je vreme da se na mestu gde je ostvareno njegovo proročanstvo, koje je decenijama izgledalo nerealno, na mestu njegovog prebivališta, govori o mome životopisu, o mojoj poeziji, o kojoj su drugi rekli dosta.
NN: Bili ste jedan od najupornijih pjesnika koji je čekao i tražio Dučićev povratak. Kakav je osjećaj kada se to ispuni?
BEĆKOVIĆ: Ja sam bio i na Dučićevom grobu u Americi, u Libertvilu, kod crkve gde je sahranjen i kralj Petar Drugi, Vladika Nikolaj, Jovan Đonović, Milan Gavrilović, jedna prava aleja velikana. Njegov testament da ga sahrane u zavičaj, koji je bio na savesti njegovog naroda, nije ličio na nešto što će se ikada ostvariti. Čak se ni njegove večeri nisu mogle zvati njegovim imenom, već "Trebinjske večeri poezije". Prilikom jednoga moga učešća na tim "Trebinjskim večerima", u tadašnjem "Oslobođenju" je izašla jedna crtica u stilu da je na "Večerima" bilo sve dobro, osim jedne male senke što sam se ja tu našao. U međuvremenu se desilo preobraženje ovoga brda na kome je Dučić sahranjen i meni je drago što mu se želja ispunila.
NN: Koliki je doprinos Trebinju dao Dučićev povratak u zavičaj?
BEĆKOVIĆ: Trebinje je zaista postalo jedna od prestonica naše poezije i našega jezika. Ono je, u stvari, grad, ne samo jednoga pesnika, nego i ostalih pesnika čiji je on knez, gde je svaka druga ulica posvećena nekom piscu, a spomenici piscima, jedan do drugoga, ukrašavaju taj grad koji je, uostalom, ukrašavao i sam Dučić, da bi, nekako naknadno, opravdao svoje rođenje i sam sebi objasnio kako se on tu mogao roditi. Sva Hercegovina miriše svojom plemenitošću, svojom pitominom i nije ni čudo što je dala Jovana Dučića, lirskoga Njegoša.
NN: Gdje je danas uopšte srpsko pjesništvo?
BEĆKOVIĆ: Stalno se govori da pesnici više nisu ono što su bili, a kamo li da su "heroji kulture" ili "apostoli slobode", kako su ih nekada nazivali. Međutim, to može biti istina svuda sem u Trebinju, gde se dodeljuje Dučićeva nagrada, drže se naučni skupovi o poeziji sa po dvadesetak književnih naučnika, od kojih se ne zna koji je od kojega bolji. Zato, upravo ovde u Trebinju se vidi, ne da se poezija piše, nego da mladi ljudi posvećuju svoj život tumačenju poezije, verujući da u svom narodu, u srpskom narodu, mogu od toga živeti. To je veliki kompliment i za taj narod i za te ljude.
NN: U "Antologiji Bećković" su i dvije nove pjesme. Da li možemo uskoro očekivati nešto novije iz Vašeg pera, neko novo "ćeranje"?
BEĆKOVIĆ: Moja najnovija knjiga se zvala "Kad budem mlađi", ali, kao što je čovek sve stariji, tako izgleda da može biti i sve mlađi. Tako će i nastavak ove knjige "Kad budem mlađi" biti kad budem još mlađi i nadam se da će to biti još ove godine. A ono što čitoci mogu očekivati u toj knjizi je - mladost, ludost.
Kad te ljube, nemoj da se otireš
NN: Za svoj rad ste dobili gotovo sve značajnije književne nagrade i priznanja. Gdje je među njima Dučićeva nagrada?
BEĆKOVIĆ: Naš narod kaže: "Kad te ljube, nemoj da se otireš!", pa se tako ni ove nagrade nikako ne mogu porediti, sve su značajne. Međutim, Dučićeva nagrada se izdvaja po tome što se daje isključivo pesnicima, za poeziju, za to predivo maternjega jezika, za mleko maternjega jezika. A jezik je isto što i Bog, za koga se kaže da ga niko ne može videti, a on sve vidi, odnosno, jezik sve vidi i sve imenuje.