Teško je očekivati da će u BiH doći do sniženja cijena na tržištu, jer nema mehanizama koji bi ograničili njihov rast i vratili ih na normalan nivo, upozorava Mesud Lakota, sekretar Udruženja potrošača u BiH.
Lakota kaže da je ovo udruženje, prateći cijene i tržište, ustanovilo da stalni rast cijena na malo, posebno prehrambenih artikala, traje od 2006. godine, od uvođenja PDV-a. Od tada do danas, kaže da su cijene umnogome izjednačene sa zemljama Evropske unije, a pojedini artikli, posebno strateški proizvodi kao što su ulje i brašno, kudikamo su skuplji nego u zemljama EU.
NN: Prema statistikama u oba entiteta u oktobru, cijene i dalje rastu, iako bi zbog pojeftinjenja nafte i žitarica na svjetskom tržištu trebalo da padaju. Kako to?
LAKOTA: Naša istraživanja pokazala su da su cijene, uglavnom, iste, a ni izbliza nisu pale koliko bi trebalo. Ulje je pojeftinilo 10 posto, ali treba reći da mu je cijena od početka poskupljenja narasla 100 posto. Kada je barelu nafte rasla cijena, učili su nas da cijene prehrambenih artikala rastu zbog prilika na svjetskom tržištu, a sada kada je nafta pojeftinila, šta je sada!? Prvo je bio izgovor da cijene diktiraju prerađivači, odnosno rafinerije, a sad nisu rafinerije nego država ubire puno poreza. Uvijek postoji neka isprika.
NN: Zašto cijene "divljaju"?
LAKOTA: Došli smo do saznanja da država putem akciza, prelevmana, PDV-a i carina ubire visoke poreze koje preraspoređuje u budžete. Takođe, postoje slučajevi gdje se pojedini proizvodi oporezuju po dva ili tri puta i to su glavni, ali ne i jedini razlozi koji utiču na formiranje cijena u maloprodaji.
NN: Koliko iznosi to opterećenje na proizvod?
LAKOTA: Kad je riječ o takozvanim strateškim proizvodima, država na jednu marku prosječno uzima 85 feninga. To je izuzetno veliko zahvatanje. Ovim ne želim reći da se ne vodi dovoljno računa o cijenama u maloprodaji prehrambenih artikala, nego se kroz poreze zahvata od građana, odnosno od potrošača na neuobičajen, neprimjeren način. Na drugoj strani, EU vrši pritisak na BiH da se zakoni koji regulišu ovu oblast stalno koriguju i dopunjuju, što znači nova opterećenja.
NN: Šta su ostali razlozi za visoke cijene proizvoda, posebno prehrambenih?
LAKOTA: Ugovor o slobodnoj trgovini u zemljama regije CEFTA, koji je potpisan prije nekoliko godina, imao je poražavajuće rezultate na domaći proizvod. Dobili smo to da domaći proizvod nema niti status niti cijenu, a da ne govorimo o tome da se sada koriste damping i druge mjere kojima se on guši, što se negativno odražava i na cijene proizvoda u trgovinama.
NN: Govorite o dampingu, o prodaji proizvoda u inostranstvu po cijeni nižoj od važeće u zemlji proizvođača, odnosno o prodaji po cijeni ispod troškova proizvodnje. Znači li to da dampinga ima?
LAKOTA: Imamo svakodnevno damping cijene. U posljednje vrijeme damping najviše dolazi iz Hrvatske, ali prisutan je i iz Srbije, čime se guši sve ono što može biti zdravo na tržištu, a to je zdrava konkurencija.
NN: Na kojim proizvodima je damping prisutan?
LAKOTA: Najviše se osjeti na prehrambenim proizvodima.
NN: Zašto se damping dozvoljava? U medijskim istupima ste upozoravali na monopole i djelovanje interesnih grupa i lobija. Smatrate li da oni to ne dozvoljavaju?
LAKOTA: Mi imamo puno institucija koje se bave tržištem i uređenjem tržišta, od ministarstava do ureda za konkurenciju i drugih. Ali njihovo djelovanje je u zastoju zbog činjenice da su bliske krugovima lobija, interesnih grupa, koje djeluju kroz sistem ne dajući dovoljno zamaha domaćem proizvodu, ne dozvoljavajući regulaciju tržišta i djelovanje zdrave konkurencije. Interesne grupe i lobiji, koji su bliski pojedinim oblastima, puno su toga uradili u zakonskoj regulativi kreiranjem nakaradnih zakona, na štetu domaćeg proizvođača, ali i djelujući kroz institucije sistema.
NN: Šta uraditi da se cijene dovedu u realne okvire?
LAKOTA: Teško je u ovakvoj situaciji na tržištu očekivati sniženje cijena. Ono što bi moglo da se uradi, jer ni sada nije kasno, jeste da se omogući zdrava konkurencija na tržištu. Takođe, treba više računa povesti o ugroženim kategorijama, o onih 36 posto građana BiH koji su, prema podacima Svjetske banke, na granici siromaštva ili su već siromašni. To su penzioneri koji imaju mala primanja, nezaposleni i demobilisani, kojima nije povezan radni staž, ugrožene porodice s više od troje djece i dr. Mi smo svjesni da se prilike sa svjetskog tržišta prelijevaju i u BiH, međutim zašto se ne bi mogao povećati dohodak za ugrožene kategorije s primanjima ispod 400 i 500 KM, da lakše prebrode krizu?
Socijalni programi
NN: Jesu li rješenje socijalni programi?
LAKOTA: Ne vjerujemo više u socijalne programe, jer su obećani početkom 2007. godine. Ništa ne možemo riješiti socijalnim programima, jer nemamo domaćeg proizvoda i nama će se se iz godine u godinu ponavljati isti problem. Treba dovesti ljude u mogućnost da obezbijede preživljavanje, da imaju normalan život kada su u pitanju ishrana i stanovanje.