Intervju

Mihajlo Vujović: Srbija je odavno okrenuta Zapadu

Mihajlo Vujović: Srbija je odavno okrenuta Zapadu
Foto: Slobodna Hercegovina | Mihajlo Vujović: Srbija je odavno okrenuta Zapadu
Dženisa Zukančić

Mihajlo Vujović, magistar međunarodnih odnosa, bivši šef Odsjeka za saradnju sa NATO-om u Ministarstvu odbrane BiH i bivši vojni savjetnik u Misiji BiH pri UN i OSCE-u, govori za "Oslobođenje".

Švedska i Finska žele u NATO. Da li je novi rat u Evropi ukazao na neodrživost vojne neutralnosti u savremenim međunarodnim odnosima, ali i na to da na bezbjednosne izazove i prijetnje skoro nijedna zemlja ne može odgovoriti računajući na vlastitu sposobnost?

Odluka Švedske i Finske da se i formalno pridruže NATO alijansi i da se dobrovoljno odreknu vojne neutralnosti je legitimna, ali bi svakako mogla imati značajne posljedice u geopolitičkim sukobima između političkog Zapada i Ruske Federacije.

One mogu postati formalne članice ako bi bila izvršena ratifikacija od dosadašnjih članica, a Turska je (i ne samo ona) zbog svojih interesa postavila uslove. Ali, vjerovatno će se to desiti. To samo po sebi i ne bi predstavljalo problem bilo kome sve dok NATO, kao instrument realizacije politika zapadnog svijeta, ne krene da razmješta vojnu infrastrukturu na teritorije ovih država, što bi pojačalo osjećaj ugroženosti Ruske Federacije i svijet bi se zbog toga bližio nuklearnoj katastrofi. Dakle, sami akt pridruživanja Švedske i Finske NATO-u u ovom trenutku predstavlja unutrašnje zbijanje redova zapadnog svijeta i jasno pregrupisavanje snaga u geopolitičkom sukobu sa Rusijom.

Pitanje je da li su strahovi ovih država, navodno, nastali zbog rata u Ukrajini, stvarni i opravdani u uslovima neutralnosti ili je to izgovor kako bi NATO iskoristio priliku da vojne kapacitete poveća za vojne efektive Švedske i Finske u opštem nastojanju da položaj Rusije što je moguće više oteža. Meni se čini da će razlozi za strahove Švedske i Finske biti veći u uslovima pripadanja vojnoj alijansi.

Koliko je Bosna i Hercegovina blizu ili daleko od članstva u NATO-u? Koliko je vjerovatno da će članstvo u NATO-u nekim zemljama biti omogućeno čak i po kraćem postupku?

Bosna i Hercegovina je daleko od članstva u NATO-u, u onoj mjeri u kojoj je daleko dogovor njenih konstitutivnih naroda i entiteta o unutrašnjim političkim pitanjima države. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina 2010. godine bila najbliža Alijansi, kada je aplicirala za članstvo u MAP-u. Tada je čak postojala i politička saglasnost za taj put u oba entiteta. MAP je bio dobar instrumenat za čitavu Bosnu i Hercegovinu, jer je predviđao rješavanje i spoljnih i unutrašnjih političkih pitanja isključivo mirnim sredstvima, znači upornim dijalogom i dogovorom. To bi relaksiralo i političare u Republici Srpskoj, jer im se nikakva rješenja ne bi mogla nametati, što je do tada bila praksa visokog predstavnika, a bošnjački političari se više ne bi mogli nadati intervenciji stranaca u korist njihovih politika. Krenuli bismo sa uređivanjem sopstvene kuće po sopstvenoj mjeri i u sopstvenom interesu.

Kroz MAP Republika Srpska je imala prostora da se kroz izgradnju unutrašnjih instrumenata izbori čak i za dostojanstvenu poziciju za stolom prilikom donošenja NATO odluka. Međutim, to nije odgovaralo onim političkim snagama unutar bošnjačkog naroda koji su u svojim politikama predvidjeli ukidanje RS koristeći sva sredstva, uključujući i novi oružani sukob. Zbog toga su preko ministra inostranih poslova Turske i američke državne sekretarke izlobirali da se članstvo u MAP-u uslovi uknjižavanjem vojne imovine na državni nivo. To je poznati talinski uslov. U stvari, postavljena je zamka da se BiH ne pridruži MAP-u, a da za to bude kriva srpska strana, jer se znalo da Republika Srpska neće pristati na to da se odrekne imovine koju joj je Ustav BiH dodijelio.

Na kraju je NATO odustao od talinskog uslova, ali je za MAP već bilo kasno. Uspostavljen je Program reforme BiH umjesto MAP-a, koji predviđa saradnju, a ne pridruživanje. Strahovi da bi se u slučaju da BiH postane članica NATO-a srpski narod u BiH našao u neprijateljskom okruženju su se povećavali. Da li postoje unutrašnji instrumenti u BiH da, ako neka odluka npr. Sjevernoatlantskog vijeća ne bi bila po volji srpskog (ili nekog drugog) naroda u BiH, zemlja blokira takvu odluku? Naravno da ne postoji. Na to srpski narod ne pristaje, a koliko bismo se pitali u donošenju odluka, pokazuje i aktuelna situacija u kojoj se čak nečlanicama NATO-a i EU prijeti sankcijama ako neće da aktivno učestvuju u realizaciji ciljeva koji su oni postavili. U konstelaciji trenutnih odnosa, BiH ne može računati na pridruživanje NATO-u, pogotovu ne po nekom skraćenom postupku.

Koja su ključna dostignuća na dosadašnjem NATO putu Bosne i Hercegovine i koliko je pristup važan, s obzirom na to da sigurnost i stabilnost na zapadnom Balkanu još nisu potpune?

Kao rezultat vjerovanja da će u konačnom svima u BiH biti bolje u bezbjednosnom i ekonomskom smislu formirane su Oružane snage BiH i jedinstven sistem odbrane. Može se kazati da je to bilo najveće dostignuće djelovanja NATO-a u BiH. Međutim, kao posljedica predrasude da je Republika Srpska potencijalno proruski element iza leđa političkog Zapada, NATO usmjerava procese u korist politika koje će ojačati one koji su im očigledno vjerni i koji neće postavljati suvišna pitanja. Time je NATO u značajnoj mjeri izgubio kredibilitet i srpski narod mu uglavnom ne vjeruje. Sve ovo bi se moglo promijeniti kada bi Srbi prestali da budu posmatrani od Zapada kao potencijalni neprijatelji, a Bošnjaci prestali s politikom ukidanja Republike Srpske i prava konstitutivnih naroda. Empatija kao čarobna riječ za BiH, međusobna komunikacija i rješavanje problema mirno i dijalogom je metoda postizanja bezbjednosti na zapadnom Balkanu. Bojim se da je NATO ispustio šansu za medijaciju s povjerenjem.

Oružane snage BiH su posvećene implementaciji svih NATO normi i standarda, postoji i podrška strateških partnera. No, NATO je mnogo više od bezbjednosnog sistema. Zašto se proces pristupanja uporno svodi na našu vojsku?

U Oružanim snagama BiH rade profesionalci, školovane starješine sa visokim kodeksom ponašanja, moralni i odgovorni ljudi. Oni će uvijek izvršiti zadatke koji su im zakonima dodijeljeni i koje im Predsjedništvo BiH kao vrhovni komandant dodijeli u skladu sa predviđenim zakonima i procedurama.

Izgradnja standarda za OS BiH je važna i bez procesa pridruživanja NATO-u. Radi se o izgradnji interoperabilnih sposobnosti u naoružanju i opremi, komunikacijama i u osposobljenosti ljudstva sa sposobnostima ostalih NATO zemljama. Postizanje standarda je važno radi sposobnosti OS-a da izvršava osnovne zadatke. Vjerujem da je OS BiH još dobrim dijelom pošteđen negativnog uticaja političkih sukoba u zemlji i da je još u funkciji sigurnosti svih građana u BiH. Napredak u izgradnji standarda u OS BiH je najvidljiviji i zbog toga se stiče utisak da se proces usklađivanja i saradnje svodi samo na vojsku, iako je sve što se tiče odnosa sa NATO-om pretežno političko pitanje i u zemljama koje imaju jedinstvene unutrašnje stavove po ovom pitanju. To je naročito političko pitanje u Bosni i Hercegovini i bez napretka u političkom usaglašavanju nema značajnijeg napretka ni u približavanju zemlje kao cjeline odbrambenom i bezbjednosnom sistemu Zapada.

Smatrate li da će neutralnost srbijanske vlasti vrlo brzo nestati i da se čeka uspostava nove kako bi se to i saopštilo? Šta bi to značilo za BiH?

Srbija je dobrovoljno, bez ikakvih pritisaka, uvjerena u ispravnost svoga puta već odavno usmjerila politički kurs prema Zapadu. Od 2012. godine ima status kandidata za EU i na tom putu je odmakla mnogo više od svih zemalja regiona, bez obzira na to što su neke članice NATO-a. Srbiji se ne može prigovarati da ne dijeli zajedničke civilizacijske vrijednosti sa zapadnim svijetom ako vodeći računa o sopstvenim političkim i ekonomskim interesima održava dobre odnose sa Rusijom i Kinom.

To što Srbija ne želi da uvede sankcije Ruskoj Federaciji nikako ne znači da je okrenuta protiv vrijednosti koje dominantno baštini politički Zapad. Ali, nije moralno da politike koje su na najgrublji način, kršeći Povelju UN-a, Helsinški finalni akt i druge norme međunarodnog javnog prava, otele od Srbije njenu teritoriju, traže da aktivno učestvuje u odbrani teritorijalnog suvereniteta druge države.

Cijenim da Srbija neće prihvatiti politike ucjena i pritisaka, jer bi to značilo izdaju izborne volje njenih građana i odustajanje od vijekovima građenog sopstvenog bića. Srbija je prijatelj Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda i u potpunosti poštuje njen suverenitet i teritorijalni integritet.

(Objavljivanje ovog teksta dijelom je finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država).  

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije