Intervju

Petar Popović bivši urednik Kninskog radija: Zapaliću sveću za mučenike pale u "Oluji"

Petar Popović bivši urednik Kninskog radija: Zapaliću sveću za mučenike pale u "Oluji"
Foto: N.N. | Petar Popović bivši urednik Kninskog radija: Zapaliću sveću za mučenike pale u "Oluji"

Krajišnici koji su izbjegli nakon "Oluje" rasuli su se širom svijeta, malo ih se vratilo u Hrvatsku, ali ih je dosta život nastavilo u Srbiji, kaže Petar Popović, poznati novinar koji je u vrijeme pada Knina bio glavni urednik Kninskog radija.

On kaže da će sa svojom kćerkom zapaliti svijeću za mučenike "Oluje" i da neće pratiti govore političara.

"Vrlo je malo rešeno tih egzistencijalnih pitanja koja muče te ljude, bar što se tiče Hrvatske", rekao je on. 

NN: Kakva je bila Vaša sudbina tokom "Oluje", kako se Vi sjećate tih dana?

POPOVIĆ: Ja sam praktično do poslednjeg sata ostao u Kninu, gde sam radio kao glavni i odgovorni urednik Kninskog radija. Ja nisam verovao nekim obaveštenjima koja sam dobijao o onome šta se sprema, čak ni informacijama koje sam dobijao od vojno-političkog vrha. Danas, s ove distance mogu da shvatim svoju i više nego veliku naivnost. 

NN: Gdje smo danas, toliko godina nakon "Oluje"?

POPOVIĆ: Mislim da se nismo nešto mnogo odmakli. Vrlo je malo rešeno tih egzistencijalnih pitanja koja muče te ljude, bar što se tiče Hrvatske. Po svemu sudeći, verovatno ima tu i dogovora između ovih naših banana državica. Jer ako ni do danas nisu rešeni stanovi, kuće, imovina, ne znam šta bih drugo mogao zaključiti. Naravno, to je moja pretpostavka, ja ne mogu da tvrdim nešto za šta nemam dokaze, ali verovatno je to negde tako dato u zadatak.

NN: Ne čini li Vam se da sjećanja na "Oluju" polako splašnjavaju, da se tog stradanja sjetimo samo pri godišnjicama?

POPOVIĆ: Hrvatska "Oluju" slavi, što je njihovo pravo, a u Srbiji se "Oluja" spominje samo kad se primakne početak avgusta. Dolazio je tu i neki novac, ali vrlo malo toga se iskoristilo. Mnogo je otišlo na drugu stranu. Ti ljudi su se sada uglavnom sami snašli, bez mnogo pomoći, jer su to vredni ljudi koji su naučili da rade i stiču. Malo ih je koristilo neke beneficije, sve su manje-više izgradili sami. Moj otac, Bog da mu dušu prosti, kad je video Šumadiju rekao je da bi izgradio pet Nemački da je takvo nešto imao u Krajini. 

NN: Gdje su danas Krajišnici? Jesu li se vratili u Hrvatsku?

POPOVIĆ: Veoma mali broj ljudi se vratio. Razišli smo se bukvalno na sve strane sveta. Nema gde nas nema. Jedan prijatelj živi bukvalno ispod Grenlanda. Ja ga pitam kako mu je tamo - temperatura minus 300, ne vidi sunce - tako da nema gde se nismo raselili. Meni mozak nekad stane kad pokušam da se setim gde su sve ti ljudi i šta će ostati od njih. Što bi rekao Crnjanski "Ima samo seoba, smrti nema". To je tako.

NN: Kakva je sudbina naroda koji je ostao bez tolikog društvenog kapitala?

POPOVIĆ: Ima tu još ljudi, ima veliki broj naselja oko Beograda, na periferiji Beograda, gde žive samo Krajišnici, koji su izgradili kuće i ostali tu da žive. To je sve jako lepo. Imate na stotine vrtića koji su otvoreni. Mislim da je slična slika i u ostalim područjima Srbije. E sad, da li će se očuvati identitet, ta kulturološka posebnost, to je pitanje. Ja bih voleo da tako bude. Na kraju krajeva, različitosti nas spajaju, one su naše bogatstvo.

NN: Kako ćete Vi obilježiti ovu komemoraciju?

POPOVIĆ: Ja ću sa svojom kćerkom Aleksandrom otići u crkvu i zapaliti sveću za sve one mučenike. Pored moje žene i sina, ona mi je najbliža u familiji. Ona je tada već bila malo starija, išla je u četvrti razred kad je došla ovde, ima neka sećanja, zna o tome šta se dešavalo. Biće to bez pompe. Neću gledati ni slušati govore političara, ne zanima me šta će reći, meni je sve odavno jasno.

NN: Gledanje u budućnost i sjećanje o prošlosti, gdje je, po Vašem mišljenju, prava mjera? 

POPOVIĆ: Život je posebno kratak da bismo ga proveli samo u tome. U kontekstu Vašeg pitanja mi posle sto ili nešto više godina možemo otvoriti te teme na pravi način, a ovaj period koji je prošao je vrlo kratak, imajući u vidu ljudski život da bi se ozbiljnije procenjivali ti neki istorijski događaji. Ja sam večiti optimista, iako kažu da su večiti optimisti ljudi koji su loše obavešteni. Međutim, život gledam pozitivnijim očima, da se iskoristi sve ono što se može od života. Ali svakako Krajina i "Oluja" ne mogu se zaboraviti, to ostaje u nama dok živimo. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije