Rezultati prošlonedjeljne ekshumacije u Sanskom Mostu, prema kojima nije pronađeno nijedno tijelo srpske nacionalnosti, ponovo dovode u pitanje vjerodostojnost rada Instituta za nestala lica BiH, ističe Janko Velimirović, direktor Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina.
"Zaista se postavlja pitanje: 'Šta očekivati od ovakvog instituta?' Sve dok postoje nestali, rat nije završen. Jedni se ne mogu pomiriti s tim da žrtve budu koliko-toliko u jednakopravnom statusu. Druge boli kada vide da se pripadnicima jednog naroda posvećuje izuzetno velika pažnja, a pripadnicima drugog vrlo mala", naglašava Velimirović, koji očekuje da će nadležni organi, prije svega Savjet ministara BiH, preduzeti adekvatne mjere kako bi se situacija poboljšala.
Osvrćući se na ranije iznesene tvrdnje da bi Tužilaštvo BiH trebalo da pokrene pitanje odgovornosti Harisa Silajdžića i Krešimira Zubaka, naglašava da je njihovo učešće u potpisivanju Splitske deklaracije bilo vrlo bitno za razvoj kasnijih događaja.
"Radi se o izvođenju akcije 'Oluja', kojoj je prethodilo potpisivanje Splitske deklaracije, 22. jula 1995. godine. Potpisnici su bili Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Ne samo 'Oluji', nego i ostalim događajima vojnog karaktera koji su slijedili nakon 'Oluje', prethodila je Splitska deklaracija", tvrdi Velimirović.
NN: Nedavno ste istakli da bi Tužilaštvo BiH trebalo da pokrene proceduru odgovornosti Harisa Silajdžića i Krešimira Zubaka za zločine u akciji "Oluja". Na čemu temeljite te tvrdnje i kakve su mogućnosti da Tužilaštvo zaista pristupi procesuiranju pomenutih?
VELIMIROVIĆ: Pošto je predmet "Oluja" postao aktuelan odmah po završetku te operacije, već tada su istražni organi RS počeli sa dokumentovanjem događaja, posebno tamo gdje su počinjeni ratni zločini. Haški tribunal je u ovaj proces ušao preko istraživanja odgovornosti političkog, državnog, vojnog i policijskog vrha Hrvatske i svoju istragu sveo na generale Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača, te podigao optužnicu čije finale očekujemo ovih dana. U toj optužnici je specifično da Tužilaštvo polazi od ocjene da se radi o udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem je učestvovao gotovo kompletan državni, politički i vojni vrh Hrvatske. Radi se o izvođenju "Oluje", kojoj je prethodilo potpisivanje Splitske deklaracije, 22. jula 1995. godine, čiji su potpisnici bili Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Ne samo "Oluji", nego i ostalim događajima vojnog karaktera, koji su slijedili nakon "Oluje", prethodila je Splitska deklaracija, što znači da su bili pripremljeni planovi za izvođenje ovako široke, kasnije nazvane savezničke, akcije, u kojoj su učestvovale s jedne strane, Hrvatska, a iz BiH Republika BiH i Federacija BiH.
NN: Haris Silajdžić i Krešimir Zubak su jedini živi potpisnici Splitske deklaracije.
VELIMIROVIĆ: Pošto je Karla del Ponte, nakon smrti i Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, izjavila da je protiv njih vođena istraga i da je Tužilaštvo bilo pri kraju definisanja opružnice protiv njih dvojice, znači da je njihovo učešće u potpisivanju Splitske deklaracije vrlo bitno za razvoj kasnijih događaja. Pošto je na sceni formulacija udruženog zločinačkog poduhvata, a rukovodimo se onim što je nedavno objavilo Tužilaštvo, koje traži kaznu za generale, znači da ima elemenata odgovornosti živih potpisnika ove deklaracije, Silajdžića i Zubaka. Nikada nismo naišli na dokument u kojem su ili Hrvatska ili BiH, analizirajući rezultate tih operacija, zaključile da su u toj operaciji počinjeni ratni zločini od pripadnika tih vojski. Zbog toga, a i zbog činjenice da su do sada podneseni izvještaji od strane MUP-a RS za ove događaje i HVO, a još više Petog korpusa Armije BiH, očekujemo da će kroz jednu sveobuhvatnu istragu Tužilaštva biti uključena odgovornost potpisnika Splitske deklaracije.
NN: Kako je onda moguće da do sada niko nije pokrenuo pitanje odgovornosti Harisa Silajdžića i Krešimira Zubaka, iako su bili potpisnici Splitske deklaracije?
VELIMIROVIĆ: Mi smo i ranije najavljivali takvu inicijativu, ali ona nije bila prepoznata. Ovaj put nas dosta podržava zahtjev Tužilaštva Haškog tribunala vezano za slučaj Gotovine. Ovakvo tretiranje Silajdžića nije ništa novo, ono je bilo prisutno i do sada u praksi, samo što je trebalo vremena, a možda će trebati i još vremena, da se neke stvari otkriju, kako bi se otvorilo jedno ovakvo, neizbježno pitanje. Prema tome, ne vidim nikakav razlog reakcija iz Silajdžićevog kabineta koje su uslijedile, a prema kojima je ovo što mi pričamo politička propaganda. To ni u kojem slučaju nije tačno. Nadam se da će ovo biti jedno ekspertsko istraživanje koje ne zavisi od političkih kretanja i političke volje.
NN: Ukazivali ste na postojanje njihove odgovornosti i u slučaju jedinice "Puma", odnosno pripadnika Sedme gardijske brigade. Smatrate li da je Hrvatska na adekvatan način pristupila tom slučaju?
VELIMIROVIĆ: Hrvatska zvanična politika je dugo odbijala da prizna učešće hrvatske vojske u ratu u BiH. Koliko god je bilo elemenata iz 1992, a posebno 1995. godine, dugo vremena se vodila polemika u Hrvatskom saboru o tome da li je hrvatska vojska učestvovala u ratu. Najočitiji primjeri su bili poginuli vojnici državljani Hrvatske na prostoru van Hrvatske. Ta polemika traje i danas, ali su se stvari malo iskristalisale u odnosu na raniji period. Zahvaljujući "neprimjerenom" ponašanju pokojnog hrvatskog generala i komandanta Sedme gardijske brigade Ivana Korade, taj predmet se našao u rukama hrvatskog pravosuđa.
NN: Da li ste prikupili potrebnu dokumentaciju za pokretanje procesa naknade materijalne štete počinjene u ratu?
VELIMIROVIĆ: Ovo što smo do sada uradili je samo početak. To su pionirski koraci zato što je ta problematika veoma složena, jer zahtijeva dosta energije u istraživanju, kao i materijalnih i finansijskih resursa da bi se mogla dovesti do nivoa kada se to može predati na sud. Postoji, s jedne strane, problem zastare, a s druge strane neimanje presude za ratni zločin na osnovu koje se dalje podnose ovakve tužbe. Uz to, ne mogu lokalne zajednice da budu subjekti u procesu, jer nemaju tu legitimnost, nego to moraju raditi oštećeni. Konkretno, radi se o preduzećima, javnim ustanovama i pojedincima, koji na bazi ranijih presuda podnose tužbu za materijalnu štetu. Mi možemo da saučestvujemo u obradi i pripremi dokumentacije. Do sada smo radili dva velika projekta, u Mrkonjić Gradu i opštinama Novi Grad, Kostajnica i Dubica. Tu su do detalja obrađeni svi događaji, aspekti i štete u tim lokalnim zajednicama u toku agresije Hrvatske na Republiku Srpsku. Ta dokumentacija je solidna osnova za pokretanje takve vrste tužbi. Još čekamo da dođe do procesuiranja krivične odgovornosti za ratne zločine, kako bi ove tužbe mogle kasnije uslijediti.
NN: Kako ocjenjujete rezultate prošlonedjeljne ekshumacije u Sanskom Mostu tokom koje nije pronađeno nijedno tijelo srpske nacionalnosti?
VELIMIROVIĆ: Prije deset dana, kada je objavljena informacija da će biti obavljena ekshumacija na lokacijama gdje se očekivalo da će se naći najmanje petnaest tijela srpske nacionalnosti, to je bilo ohrabrujuće, jer je značio korak koji bi ublažio optužbe upućene Institutu za nestala lica BiH od nevladinog sektora. Nažalost, praksa je pokazala da tijela nisu pronađena na više lokacija i time se situacija još više usložila. Dovodi se u pitanje vjerodostojnost rada Instituta i postavlja pitanje: "Šta očekivati od ovakvog instituta?" Sve dok postoje nestali, rat nije završen. Rat je završio oficijelno na političkim nivoima, ali ne i za porodice koje tragaju za svojim nestalim. Boli ih kada vide da se pripadnicima jednog naroda posvećuje izuzetno velika pažnja, a pripadnicima drugog vrlo mala. Sve dok se Institut na neki način ne depolitizuje, to će trajati. Očekujemo da će nadležni organi, prije svega Savjet ministara BiH, u čijoj nadležnosti je taj institut, preduzeti adekvatne mjere, kako bi došlo do popravljanja situacije.
NN: Očekujete li da će izbor novog Upravnog odbora doprinijeti većem poštovanju nacionalnog pariteta u Institutu za nestala lica BiH?
VELIMIROVIĆ: Taj institut je opterećen starim, ranije naslijeđenim, odnosima. Sve dok ne bude promijenjeno unutrašnje stanje u samom rukovodstvu, odnosno direktor, mislim da novoformirani Upravni odbor neće moći mnogo toga da uradi. Postoje mnogobrojni dokazi pristrasnosti kod njihovog rada i to se teško može riješiti. Karakteristična je izložba masovnih grobnica u BiH, koja je putujuća i koja je nedavno bila u Crnoj Gori, a gdje se kroz taj naziv, "Masovne grobnice u BiH", prikazuju samo slučajevi gdje su Bošnjaci bili u masovnim grobnicama. Osjetljivost tog pitanja traži da, na neki način, bude ispoštovan taj nacionalni paritet, te da se pod tim naslovom prikažu i masovne grobnice druga dva naroda, što nije slučaj.
NN: Podaci Instituta i drugih organizacija o broju stradalih i nestalih u BiH i dalje se znatno razlikuju. Na koji način i da li je uopšte moguće doći do istinitih podataka?
VELIMIROVIĆ: Tu vlada opšti haos. Normalno je da je i prezentovanje rezultata tih istraživanja u funkciji politike. Takav je bio slučaj i tokom cijelog rata i poslije rata u ostvarivanju političkih ciljeva, te smo imali u opticaju cifru od 200.000 ili 300.000 kada se govori o žrtvama u ratu u BiH, koje su plasirane iz bošnjačkih izvora. Sam Silajdžić je aktivan pobornik takvih informacija. Gotovo uvijek se pod tim podrazumijevalo da se radilo o žrtvama bošnjačke nacionalnosti. Takve informacije su plasirane u svijetu, što su, nažalost, i relevantne institucije svijeta prihvatile. Američki Kongres čak i u posljednje vrijeme barata cifrom od 200.000 žrtava. Srpska strana je tu bila dosta pasivna, ali je imala analize istraživanja. Podaci na srpskoj strani nisu sređeni, a procjene se kreću čak do 35.000. Dobar iskorak u tom istraživanju predstavljaju napori koje je uz pomoć međunarodnih faktora učinio Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) Mirsada Tokače, koji je izašao sa svojim rezultatima israživanja. Prema tim rezultatima, radi se o nešto manje od 100.000 žrtava. S brojkom od 105.000 žrtava barataju eksperti Haškog tribunala. U tim podacima dati su i odnosi po nacionalnom porijeklu, tako da je brojka od 200.000 žrtava iz reda bošnjačkog naroda svedena na oko 60.000. Ako je već istraživanje predsjednika IDC-a Mirsada Tokače opšteprihvaćeno na terenu, problem predstavlja istupanje Harisa Silajdžića na značajnim konferencijama. On i dalje upotrebljava cifru od 200.000 žrtava, što je kontraproduktivno i za svaku osudu, jer izaziva nove nesuglasice koje usložnjavaju cijelu situaciju.
NN: Da li je rad nevladinih institucija, koje se bave istraživanjem ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, od koristi ili otežavaju mogućnost da se dođe do prave istine?
VELIMIROVIĆ: Vrlo su rijetke one koje su od koristi. Ima veliki broj dobronamjernih, ali nažalost ima i onih koje su ispolitizovane i koje su u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva. U zadnje vrijeme imamo dvije značajno naglašene inicijative na regionalnom nivou. To su KOREKOM i inicijativa UNDP-a koji rade na sličnom projektu.
Ganić
NN: Kako komentarišete odluku suda u Londonu prema kojoj je odbijen zahtjev Srbije za izručenje Ejupa Ganića?
VELIMIROVIĆ: Slučaj "Ganić" je karakteristika postratnog perioda u BiH, a zadnji slučaj je stvorio dodatnu komplikovanu klimu. Ono što smo očekivali da će biti jedan klasični posao pravosudnog sistema Velike Britanije pretvorio se u svoju suprotnost. Britanski sud je procijenio da je Srbija imala u svojim zahtjevima političke elemente i to je, navodno, bio razlog da bude odbijen zahtjev Srbije za izručenjem. Mi sada tvrdimo da je britanski sud podlegao političkim pritiscima, da je on u stvari politički instrumentalizovan. Jedino ohrabruje to što Tužilaštvo BiH tvrdi da će nastaviti sa istragom za slučaj "Dobrovoljačka". Najbolje bi bilo da se svi procesi upravo odvijaju u Sarajevu, odnosno pred Sudom BiH, što bi bilo na neki način suočavanje sa istinom. Naravno, pod uslovom da ne bude politizacije, a ja se nadam da je neće biti.