Sonja Stančić, psiholog iz Banjaluke, komentarišući istraživanje "Nezavisnih" tokom kojeg smo testirali reakcije Banjalučana dok je mladić glumio da mu je pozlilo, ističe kako joj se čini da su ljudi oguglali na loše situacije.
Ona pritom naglašava da djecu sve više učimo da budu egoistična, te da i sami postajemo takvi.
"Izgovore možemo tražiti u ratu, poslijeratnom periodu, sistemu koji je okrenut materijalnom u situacijama kada se vrlo teško živi", kaže ona.
NN: Da li ste iznenađeni rezultatima našeg istraživanja, kojim smo testirali reakcije Banjalučana dok je mladić glumio da mu je pozlilo?
STANČIĆ: Ne, nisam iznenađena. Vi ste uradili jedan klasičan eksperiment iz psihologije, koji se zove efekat posmatrača. Nekad, šezdesetih godina prošlog vijeka, prvi put uočeno je tako nešto, kada je jedna Njujorčanka silovana pred 38 svojih susjeda i niko nije reagovao. Radi se o klasičnoj difuziji odgovornosti, koja ima tri stadijuma. Imate nejasnost situacije, strah od procjene, a treće je spomenuta difuzija odgovornosti. Kada vidite opasnu situaciju na ulici, prvo ćete se okrenuti oko sebe i pogledati da li još neko reaguje. Ako reaguje, veća je vjerovatnoća da ćete reagovati i vi. Ako ne reaguje, vi ćete reći: "Da, ako su ostali procijenili da nije ugrožavajuća situacija po tu osobu - zašto bih ja jedini mislio drugačije?" Tu dolazi do izražaja potreba za nekim socijalno poželjnim ponašanjem, koje se stavlja na mjesto prije humanosti. Dakle, imate strah od pogrešne procjene. Treće je, pošto se taj događaj desio na javnom mjestu - ako ne reagujem ja, reagovaće neko drugi. To je ono što se mota ljudima po glavi. Ako sve stavimo u naš kontekst, još je dramatičnije, u smislu da su ljudi u zadnjih 20 i više godina traumatizirani stalno lošim situacijama. Nekako, čini mi se da su oguglali, ako se to može tako reći. Prosto, koža im je postala deblja na takve situacije. S druge strane, većina ljudi nalazi se u situaciji da ni njima niko ne pomaže i nekako se pomalo javlja i revolt. Ako meni niko nije pomogao, zašto bih ja to učinio?
NN: Ali, šta je sa moralom u konkretnom slučaju?
STANČIĆ: Moral se u principu uči. Razvija se do 24. ili ponekad i do 27. godine života. Zapravo, sve manje djecu učimo moralnosti i sve ih više učimo da budu egoistični, a i sami postajemo takvi! Izgovore možemo tražiti u ratu, poslijeratnom periodu, sistemu koji je okrenut materijalnom u situacijama kada se vrlo teško živi. Moramo u to uvijek uključiti društveni kontekst, jer smo društvena bića. Da živimo u nekim povoljnijim materijalnim uslovima, vjerovatno bismo imali više vremena da se otvorimo takvim stvarima. Sa druge strane, u medijima je ovo jedan od rijetkih primjera u kojim vidim da neko želi da govori o ovakvim stvarima. Ali ne smijemo zaboraviti da ima ljudi koji pomažu i da se često sakupi određen novac za pomoć. To je zato što je tako lakše da pomognemo nekome, jer se ne udubljujemo u njegov problem. Ukucate broj, neko vam "skine" marku, dvije ili tri, ali vi nemate pojma kroz šta to dijete ili čovjek prolazi, niti vas se tiče, a kao uradili ste neko humano djelo i vaša savjest je mirna.
NN: Rekli ste da je naš članak klasično istraživanje u psihologiji. Može li se ovaj tekst nekada ponijeti djeci na čas psihologije u srednjoj školi i objasniti im kako treba reagovati, a kako ne?
STANČIĆ: Da. Zato što smo mi u socijalnoj psihologiji na fakultetima imali masu ovakvih eksperimenata. Ono što je bitno jeste da, kad nekoga obučavamo, kad mu pokažemo ovakvu situaciju te kažemo kako ljudi reaguju, a kako bi trebalo, to onda ljudi prihvate, ne zaborave. I sljedeći put kad se nađu u takvoj situaciji, pristupe da nekom pomognu.
NN: Mislite li da će se razmišljanje Banjalučana sada promijeniti?
STANČIĆ: Trebalo bi. Vidjela sam mnogo komentara pošto su i drugi mediji prenijeli ovaj članak. U svakom slučaju, komentari idu u smislu - kakvo smo društvo postali i zašto smo ovakvi? To su vjerovatno rekli i svi oni ljudi koji su prošli pored vašeg glumca, a niko nije pomogao. Znate, teško je napraviti korak od onog "ja mislim" do onog "ja djelujem". Mada se bojim da mi u posljednje vrijeme prestajemo i da mislimo. Nekako se ne držimo onog našeg unutrašnjeg. Vjerujem da bi većina ljudi koja je tuda prošla odreagovala da je djelovala na osnovu svog unutrašnjeg instikta.
NN: Postavlja se ključno pitanje: Da li smo zbog sopstvenih, zaboravili tuđe, ponekad još veće probleme?
STANČIĆ: Da. Kao ljudi, svi smo ponekad egoistični, jer tako uspijevamo da ostajemo na planeti. Rijetki su oni koji interese drugih stave ispred svojih interesa. Zaista, to su pravi humanisti. Ne mogu sada da osudim ljude zato što sebe stavljaju na prvo mjesto, jer je većina takvih, ali se može raditi na tome da budemo solidarniji.
NN: Dobro, ljudi nisu željeli da se bave tuđim problemom, ali zašto onda nisu pozvali Hitnu pomoć ili ljekare? Broj tih službi je besplatan.
STANČIĆ: Radi se o tom okretanju glave. Ljudi misle - ako niko nije dobro odreagovao, ja vjerovatno loše procjenjujem.
NN: Šta bi ljudi trebalo da nauče iz ovog eksperimenta?
STANČIĆ: Da se ponašaju prema drugima onako kako žele da se drugi ponašaju prema njima, te da nikada nije kasno da se pomogne drugom, pošto tako pomažemo i samom sebi.