Bivši nosioci stanarskog prava, koji podnesu zahtjev za stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj, biće zbrinuti u naredne tri godine, kaže Milorad Pupovac, potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskoj.
Prema njegovim riječima, Srbi nisu ugroženi zbog haške presude, ali da u Hrvatskoj još ne postoji prihvatanje onoga šta se desilo.
"Svi se usmjeravaju na prihvatljivost ili neprihvatljivost presude i da li su presuđeni krivi ili nisu, a nitko ne stvara prostor da se kaže zašto su ti ljudi dospjeli tamo gdje su dospjeli", kaže Pupovac.
NN: Kako će se haška presuda trojici hrvatskih generala, sve što se dešavalo nakon nje i što se sada otkriva, odraziti na položaj Srba u Hrvatskoj i proces povratka?
PUPOVAC: Sva suđenja za ratne zločine, bilo na domaćim sudovima ili u Hagu, ne mogu da se ne odraze na međuetničke odnose, a nesankcionirani ratni zločini su sigurno jedna od velikih zapreka. Javno nesuočavanje sa žrtvama i stradanjima drugih, pa i sa odgovornošću vlastitih političkih predstavnika, policijskih i vojnih formacija za te zločine sigurno bi trajno predstavljalo prepreku za normaliziranje međuetničkih odnosa. To vrijedi i za Hrvatsku. U Hrvatskoj nije bilo ozbiljnijih incidenata nakon izricanja presude, a protesti koji su se pojavili nisu bili takvi da dovedu do ugrožavanja pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Međutim, ono što je problem nakon presude je jednoglasno odbijanje da se suoči sa onim zbog čega Haški sud postoji, onim zbog čega sud sudi i onim zbog čega je presuda izrečena ovako kako je izrečena. I svi se usmjeravaju na prihvatljivost ili neprihvatljivost presude i da li su presuđeni krivi ili nisu, a nitko ne govori i javnost nema senzibiliteta niti se stvara prostor da se kaže, a zašto su ti ljudi dospjeli tamo gdje su dospjeli.
NN: Mislite, ne govori se o žrtvama?
PUPOVAC: Tako je. Ne govori se o zločinu. I ukoliko to potraje onda presuda neće donijeti rezultate koje treba donijeti, a to je suočavanje sa zločinima i suočavanje sa odgovornošću za zločine i stradanja drugih. Ideja da su samo jedni stradali, ideja da su samo drugi krivi je nešto što je nakon presude ponovo preuzelo gotovo cijelu medijsku scenu u Hrvatskoj.
NN: Popravlja li se položaj Srba u Hrvatskoj?
PUPOVAC: Položaj Srba u Hrvatskoj se popravlja zahvaljujući političkoj participaciji u institucijama vlasti. Popravlja se i zahvaljujući tome da mogu reći ono što misle. Mi djelujemo da bi se takvo stanje stvorilo. Sigurno ima problema koji moraju biti riješeni, a dio su ratnog nasljeđa. To su pitanja porušenih kuća, stanarskih prava, produžetka roka da mogu podnositi zahtjeve za stambeno zbrinjavanje. To su i pitanja ratnih zločina, pitanja prihvaćanja Srba kao dijela Hrvatske.
Bez ugrožavanja
Protesti nisu bili takvi da dovedu do ugrožavanja pripadnika srpske zajednice
NN: Jesu li danas Srbi ravnopravni u Hrvatskoj?
PUPOVAC: Kad bih rekao da jesu, ne bih Vam rekao svu istinu. Kad bih rekao nisu, također ne bih rekao svu istinu. To je, dakle, proces. I to naravno ovisi o nizu okolnosti, a u prvom redu koliko se snažno sudjeluje u obnašanju vlasti, od općine pa do države.
NN: Koliko danas procentualno ima Srba u Hrvatskoj?
PUPOVAC: Ne treba s tim biti opterećen. Jedan je bio opterećen s tim tokom devedesetih, pa se danas spominje u kontekstu haških presuda. Kao što sam njemu 1997. godine rekao, nije presudno da li Srba u Hrvatskoj ima tri posto, kao što je on sam rekao da će ih biti, ili pet posto ili sedam posto ili više. Presudno je da žive kao ljudi, da budu poštovana njihova prava, da imaju pristojan život i da su priznati dio hrvatskog društva i njenih institucija.
NN: Šta Vam je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman na to rekao?
PUPOVAC: Nije mi rekao ništa.
NN: Je li se smijao?
PUPOVAC: Ne, nije se ni smijao. Njemu tada nije bilo do smijeha.
NN: Šta preporučujete Srbima izbjeglim iz Hrvatske?
PUPOVAC: Neka podnesu zahtjeve svi koji nisu podnijeli za stambeno zbrinjavanje putem kojeg će temeljem izgubljenog stanarskog prava vratiti svoje pravo u formi alternativnog stana. Neka to učine jer će to biti njihovo, imaće pravo nasljeđivanja s pravom otkupa.
NN: Jeste li sigurni da Hrvatska ovog puta to misli sprovesti ozbiljno?
PUPOVAC: Mi jamčimo da će to biti ozbiljno neovisno od toga da li netko drugi to želi ili ne. Mi se zalažemo za to da to bude ozbiljno riješeno. Isto tako oni koji nisu podnijeli zahtjeve za obnovu svojih kuća koje su u ratu porušene također pozivamo da ponovo traže da im kuće budu obnovljene.
NN: Zašto to traje toliko dugo?
PUPOVAC: To je stvar politike nepovratka. Oni koji su doveli do toga da ljudi moraju bježati su oni isti koji su htjeli da to bude pretvoreno u ostanak. To je bio smisao politike devedesetih koja je bila dominantna i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Izbjeglice i njihova udruženja su bili žrtve tih politika.
NN: Mislite li da takvi dogovori još postoje u nekim glavama?
PUPOVAC: Još postoje ljudi koji misle da je to dobro. Još postoje ljudi koji se nisu suočili sa katastrofalnim posljedicama te politike i na srpskoj i na hrvatskoj strani. U Hrvatskoj još ima dosta ljudi koji misle da je dobro što je Tuđman tako "riješio" pitanje Srba, a ne vide koliko je sama Hrvatska zbog toga unazađena i koliko dugo će biti potrebno da se izvuče iz ovoga stanja u koje je upala.
NN: Koliko će biti potrebno vremena da svi ti problemi budu riješeni?
PUPOVAC: Što se tiče ovih neposrednih problema to će potrajati još neku godinu. Mi zajedno sa međunarodnom zajednicom procjenjujemo da nam treba još oko tri godine uz pretpostavku da osiguramo potrebna sredstva da budu riješena pitanja stanova.
NN: Za tri godine će biti riješena bivša stanarska prava?
PUPOVAC: Unutar tri godine bi trebalo da bude nađeno rješenje za to. A što se tiče otklanjanja općih posljedica, za to će zasigurno biti potrebno puno više vremena.
Međunarodna zajednica
NN: Koliko je po Vašem mišljenju važna uloga međunarodne zajednice u rješavanju pitanja povratka Srba u Hrvatsku?
PUPOVAC: Odgovoriću vam protupitanjem - da nije bilo međunarodne zajednice pod kojom zastavom bismo nas dvojica sada sjedjeli ovdje? Dakle, da nije bilo međunarodne zajednice pitanje je što bi i da li bi uopće išta bilo i da li bi od BiH bilo i ovoliko koliko je od nje ostalo. I da li bismo uopće govorili o pitanju stanova, o pitanju obnove ili bi se to sve rješavalo kako su to oni iz devedesetih zamislili - svako svome, svako uzima svoje.