Istorijsko pomirenje Njemačke i Francuske može biti inspiracija zemljama Balkana da ostave ratove iza sebe i okrenu se budućnosti, smatraju Roland Žil, ambasador Francuske, i Ulrike Maria Knoc, ambasador Njemačke u BiH, u intervjuu povodom 50. godišnjice Jelisejskog sporazuma o saradnji između Njemačke i Francuske, što je bila osnova za evropsko ujedinjenje nakon Drugog svjetskog rata.
NN: Šta je, po vašem mišljenju, bilo od ključne važnosti za odluku Njemačke i Francuske da od smrtnih neprijatelja postanu veliki prijatelji i postanu osnova za ujedinjenu Evropu?
ŽIL: Danas njemačko-francusko prijateljstvo izgleda kao nešto sasvim prirodno. Međutim, ono je sve drugo nego to. Ono je rezultat razumijevanja i jasne političke volje. U Evropi ne postoje dvije zemlje koje su tako gorko ratovale između sebe kao Njemačka i Francuska, samo tri rata između 1870. i 1945. godine. Tokom Prvog svjetskog rata 1916. godine palo je u prosjeku hiljadu njemačkih i francuskih vojnika na svakom kilometru ove linije odbrane i to devet mjeseci na dužini od 20 kilometara. Drugi svjetski rat se završio potpunom kapitulacijom Njemačke. Francuska je spadala u pobjedničke sile, uloge su, dakle, bile jasno podijeljene. To je velika zasluga naših tadašnjih državnika - predsjednika Šarla de Gola, saveznog kancelara Konrada Adenauera, francuskog ministra spoljnih poslova Roberta Šumana, što su imali političku hrabrost i odlučnu volju za temeljne paradigmatske promjene. Oni su uloge pobjednika i pobjeđenog željeli ostaviti iza sebe, oni su htjeli istinsko partnerstvo.
KNOC: Pomirenje između Francuske i Njemačke je od početka bilo u znaku ujedinjenja Evrope. Robert Šuman je 9. maja 1950. godine izjavio: "Ujedinjenje evropskih naroda zahtijeva da nestanu stogodišnji sukobi između Francuske i Njemačke. Ovo započeto djelo mora u prvoj liniji obuhvatiti Njemačku i Francusku". Šumanova deklaracija je dovela do formiranja prvih evropskih institucija. Od tada se 9. maj smatra rođendanom EU.
NN: Možete li nam navesti nekoliko konkretnih i praktičnih primjera kako se saradnja Njemačke i Francuske ogleda u praksi?
KNOC: Svakodnevna praksa počiva na našim zajedničkim političkim vrijednostima. Konkretno, naše dvije zemlje se stalno dogovaraju, na najvišem državnom nivou kao i na onim nižim, o svim temama iz međunarodne politike. Dva puta godišnje održavamo francusko-njemačka ministarska vijeća, osnovana prilikom obilježavanja 40. godišnjice Jelisejskog sporazuma, raspolažemo sa konkretnim sredstvima kao što su francusko-njemačka mobilnost službenika, razmjena mladih u okviru francusko-njemačke kancelarije za mlade, brojne decentralizovane saradnje, zajedničke službe u našim zemljama i u svijetu, francusko-njemačka brigada i zajedničke policijske službe...
ŽIL: Evo i drugog primjera u našem evropskom prostoru i bliže lokalnom interesu: naši stavovi se većim dijelom podudaraju i po pitanju proširenja EU i dinamike i modaliteta vezanih za pristupne pregovore zemalja centralne i istočne Evrope.
NN: Njemačko-francuski primjer se, naravno, ne može preslikati na BiH, ali sigurno da možemo izvući neke pouke. Šta bi iz toga moglo biti od pomoći nama na Balkanu?
ŽIL: Njemačko-francusko prijateljstvo je nastalo pod vrlo posebnim okolnostima i, naravno, nije model koji se lako može primijeniti. Međutim, mi smatramo da ovo prijateljstvo može biti inspiracija za zemlje zapadnog Balkana. Jer i ovdje se radi o tome da se traume rata prebrode, da se stvori povjerenje, da se gleda naprijed i izgradi zajednička evropska budućnost.
KNOC: Po našem mišljenju postoje u suštini tri poruke. Prva, za pomirenje je potrebno imati hrabrost politički odgovornih osoba, političku volju i liderstvo. Druga, pomirenje mora biti podržano od strane stanovništva, zbog toga se mora intenzivno ulagati u susrete, razmjenu i saradnju na nivou civilnog društva. Jelisejski sporazum je eksplicitno priznao važnu ulogu civilnog društva, između naših zemalja postoje mnogobrojna udruženja, partnerstva gradova, Njemačko-francuski centar za mlade, zajednički TV kanal, zajednički univerzitet, zajednički udžbenik istorije i tako dalje. Treća, bez suočavanja sa prošlošću nema pomirenja. Za pomirenje između Njemačke i Francuske od odlučujućeg značaja je bilo to da je Njemačka preuzela punu odgovornost za Drugi svjetski rat i da se Nijemci i do današnjeg dana intenzivno suočavaju s tom prošlošću. Četvrta, potrebno je imati zajedničku viziju budućnosti. Za naše dvije zemlje to je bilo ujedinjenje Evrope. Uvjereni smo da je to i za zemlje zapadnog Balkana najbolja vizija.
NN: Kako su Njemačka i Francuska međusobno u suočavanju sa vlastitom prošlošću? Kako ste se odnosili prema žrtvama međusobnih ratova, ratnim zločinima i sličnim teškim temama?
ŽIL: Pomirenje jednostavno zahtijeva umijeće gledanja prošlosti u lice - čak i onoj skorašnjoj - kao i poimanje istorije s naučnog pristupa i na najobjektivniji mogući način, dakle, ne stavljati istoriju u službu bilo kakve pristrasne politike. Iz tog razloga su Njemačka i Francuska izradile zajednički udžbenik za istoriju, namijenjen srednjoškolcima, koji opisuje kako zajedničke istorijske epizode tako i one najbolnije, na primjer tri uzastopna rata u kojima su se naše dvije države sukobile od 1870. do 1944. godine. Čini se da tokom istorije, uključujući i vremenski bliske periode, jedan narod može biti naizmjenice i žrtva i krvnik, to je pogotovo slučaj u građanskim ratovima, ali i ne i jedino.
KNOC: Bez suočavanja sa nacističkim režimom pomirenje između Njemačke i Francuske ne bi bilo ni moguće, potiskivanje i zaborav nisu osnova. Bitnu ulogu u tome su imali procesi ratnim zločincima gdje se javnost suočila sa pitanjima saučesništva, odgovornosti i krivnje. Krivičnopravno suočavanje sa ratnim zločinima je generalno veoma važno za proces pomirenja, to se odnosi posebno i na Balkan. Ovi procesi pokazuju nešto sasvim suštinsko: da ne postoji nešto kao kolektivna krivnja, već da je krivnja uvijek individualna. Riječ je o pitanju kako su se pojedinci ponašali u određenim situacijama. Kolektiv može, i treba, preuzeti odgovornost, ali je uvijek kriv samo onaj pojedinac počinilac.
NN: Jedna od najdirljivijih scena u posljeratnoj istoriji Njemačke meni je bilo klečanje njemačkog kancelara Branta u Varšavskom getu. Da li bi i lideri na Balkanu nekim sličnim činom trebalo da svoje zemlje simbolički okrenu od rata?
KNOC: Simbolične geste su važne. One ostaju duboko urezane u srce i sjećanje. Imam dojam da je ratna trauma na Balkanu još veoma prisutna i da ima puno ljudi koji čekaju na jedan simboličan gest ili jednu riječ, koja će priznati njihovu patnju. Bez obostranog priznanja patnje nema ni pomirenja.
ŽIL: Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić je prisustvovao komemoracijama u Srebrenici i Vukovaru, hrvatski predsjednik Josipović se u BiH izvinio za zločine koje su počinili Hrvati i predsjednik Izetbegović se izvinio za svaku nevinu žrtvu koju je počinila Armija BiH. Ja bih takođe kao primjer mogao navesti i bivšeg hrvatskog predsjednika Mesića kao i bivšeg predsjednika RS Čavića. Na lokalnom nivou postoje neke inicijative koje treba da pokažu: ove žrtve nisu "vaše" ili "naše", već su to naše zajedničke žrtve za kojima zajednički žalimo. To je važno za pojedine ljude, ali isto tako i za zemlju.
NN: Da li Balkan ima dovoljno hrabre lidere za pružanje ruke pomirenja?
KNOC: Vjerovatno ne dovoljno, upravo se tu vidi ogromna politička veličina predsjednika Šarla de Gola i kancelara Konrada Adenauera kroz čin potpisivanja Jelisejskog sporazuma. Ali, budimo optimisti. Pozdravimo primjere koje je moj kolega Roland upravo naveo. Političke geste pomirenja se ne dešavaju same po sebi, zbog brojnih posljedica koje rat ostavlja na ljude. Za brojne Francuze i Nijemce, Jelisejski sporazum se nije desio sam od sebe 1963. godine, kao ni zajedničko prisustvo Kola i Miterana u Verdenu 1984. Potreban je lični trud i vizija kako bi se nadmašile razlike.
ŽIL: Da, i to je ono u čemu, prema našem mišljenju, bh. politika mora naći inspiraciju, to je, kao što su učinili De Gol, Adenauer, Šuman, De Gasperi, Spak, promišljanje o budućnosti i neizbježni zaključak da je sudbina muškaraca i žena iz BiH, i šire sa Balkana, zajednička unutar velike EU. Ova sudbina pretpostavlja otvaranje, a ne povlačenje u sebe, razmjenu kultura što obogaćuje, a ne izolovanost koja osiromašuje. Ovo je dio objektivne analize budućnosti BiH. Na političarima iz ove zemlje da je stvore, da budu za nju odgovorni i time… da idu u susret njihovoj vlastitoj političkoj veličini.
NN: Šta bi trebalo da bude kičma pomirenja na Balkanu? Da li je to ekonomija, kultura, saradnja mladih...?
ŽIL: Ako uzmemo za primjer Njemačku i Francusku, vidi se da smo približavanje započeli vrlo konkretno sa našim ekonomijama i nastavnim programima, što je bila želja naših političara, prije nego smo ostvarili istinsko pomirenje naroda. Ovdje je pomalo obrnut proces. Moji brojni kontaki sa stanovništvom mi pokazuju svakodnevno, za razliku od nekih izjava pojedinih funkcionera, da ljudi iz naroda žele pomirenje i ostvarili su ga, posebno u poslovnim odnosima i saradnji preduzeća, ali političke retorike su negativne i služe oprečnim interesima. To je slaba tačka, tu se po mom mišljenju glas civilnog društva mora više čuti.
KNOC: Baš tako. U tri oblasti koje spominjete saradnja je intenzivna: ekonomska razmjena je višestruka, dovoljno je pogledati bilo koju policu u prodavnicama bivše Jugoslavije i uvjeriti se u to. Takođe u kulturi, gdje Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali rade zajedno bez predrasuda, na primjer u pozorištu i na filmu. U muzici, prisustvo Kemala Montena uz Zdravka Čolića na sceni je primjer za to. Što se tiče mladih ljudi, onih koji nisu doživjeli sukob, koji su svakodnevno prisutni na društvenim mrežama, blogovima i dijele isti jezik, u njima počiva nada u BiH. Kada bi mogla politička klasa prepoznati i osnažiti tu realnost!
NN: Kakva je uloga integracija u EU u procesu pomirenja na Balkanu?
KNOC: U procesu približavanja EU veoma važnu ulogu igra regionalna saradnja. EU komisija je u svom izvještaju o napretku posvetila ovoj temi posebno poglavlje gdje se takođe diskutuje i o ovako osjetljivim temama kao što su pravno suočavanje sa ratnim zločinima i pitanjima izbjeglica. Dobra, dugoročna regionala saradnja iziskuje solidnu osnovu obostranog povjerenja. Mi Nijemci smo uvijek iznova iskusili kako u odlučujućim fazama međunarodnog razvoja najednom iskrsnu prepreke i kako se strahovi reaktiviraju koji u krajnjem vuku korijen iz naše prošlosti. Tako da su, na primjer, mnoge zemlje u Evropi zauzele sumnjičav stav uključujući i Francusku prema mogućnosti njemačkog ujedinjenja 1990. godine. Protiv toga samo je pomogao kapital u povjerenja koje je Savezna Republika Njemačka izgradila u zadnjih 40 godina i na kraju kroz politiku pomirenja. Prošlost ne smije postati prepreka na putu ka budućnosti.
ŽIL: Zemlje zapadnog Balkana zahvaljujući jezičkoj i kulturnoj blizini imaju izvanredan potencijal za regionalnu saradnju, upravo smo razgovarali o mreži kontakata u oblasti ekonomije, kulture i između mladih ljudi. Generalno smatram da će upravo rad na zajedničkim projektima i na temelju konkretnih zajedničkih interesa doprinijeti tome i zbližiti ljude, otkloniti predrasude i time indirektno ohrabriti pomirenje. Primjera radi, devedesetih
godina je sport bio polje na kojem je rasla mržnja. Dok je isti u zadnjih deset godina postao faktor reintegracije za sva društva bivše Jugoslavije. Osnivanje ABA lige je bio odgovor na to da se nacionalne košarkaške lige iz zemalja bivše Jugoslavije nisu mogle dokazati u malom netakmičarskom okruženju i nisu mogle pružiti kvalitet. Danas ova ABA liga povezuje atletičare, navijače i organizatore čitave regije.
Nobelova nagrada
NN: EU je dobila Nobelovu nagradu za mir. Kolika je zasluga Njemačke i Francuske u tom procesu?
ŽIL: To što je EU dobila Nobelovu nagradu za mir 10. decembra je, prije svega, zahvaljujući viziji budućnosti dva naroda, njemačkog i francuskog, kao i njihovih političkih vođa, koji su znali prevazići podjele iz prošlosti radi stvaranja zajedničke budućnosti. Ova Nobelova nagrada, iako je dijelimo zajedno sa 25 drugih država članica, jeste direktna tekovina francusko-njemačkog i evropskog pomirenja, time i Jelisejskog i Rimskog sporazuma.
KNOC: Predsjednik Evropskog savjeta Van Rompej je povodom dodjele Nobelove nagrade dirljivim riječima rekao sljedeće: "Mir se u Evropi mogao postići bez Unije. Možda. To nećemo nikada saznati. Ali nikada ne bi imalo isti kvalitet. Trajni mir, a ne hladni prekid vatre. Ono što ga za mene čini tako posebnim je pomirenje. U politici kao i u životu je pomirenje najteža stvar. To je više od oprosta i zaborava, pa čak i od jednostavnog okretanja stranice. Pomislivši na to kroz šta su Francuska i Njemačka prošle.... i onda preduzeti korak... potpisati Sporazum o prijateljstvu.... svaki put kada čujem te riječi - Freundschaft, Amitié - ganut sam.