BANJALUKA- Tanja Stupar-Trifunović višestruko je nagrađivana i prevođena književnica, njene poezija i proza zastupljene su u više antologija, zbornika i panorama.
Međutim, njen prvi roman "Satovi u majčinoj sobi" knjiga je koja je do sada izazvala i izaziva najviše pažnje u književnoj javnosti. Roman je štampan nakon što je nagrađen trećom nagradom na konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva RS "Zlatna sova" za najbolji neobjavljeni rukopis u 2014. godini.
Potom je uslijedilo mnoštvo užih izbora za važne regionalne nagrade, od kojih je najbitnije pomenuti NIN-ovu, da bi stupivši na pijedestal Evropskom nagradom za književnost "Satovi u majčinoj sobi" konačno zakucali širim evropskim okvirom. Povodom priznanja koje joj je pripalo ove sedmice, Tanja Stupar-Trifunović pričala je za "Nezavisne".
NN: Da li ste očekivali ovako uzbudljiv "život" Vašeg prvog romana?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Iskreno, nisam, ali ono zrno nade je od početka postojalo. Mislim još od onog djetinjeg početka kada sam kao i sva djeca što maštaju da će postati astronaut, učitelj, doktorica ili već nešto, maštala da ću postati pisac. Zašto baš to, ne znam, meni se činilo lijepim. Tako da još otad iščekujem taj "uzbudljivi" život pisca. U međuvremenu sam odrasla i shvatila da nije baš sve kao u djetinjoj mašti. I da sve, pa i biti pisac ima i svoju tamnu i manje lijepu stranu sa kojom se takođe treba nositi. Trenutno je vidljivija ova vedra, ali u njoj sada više uživa roman nego autorka. Sada sam u službi romana, a dok sam ga pisala, bilo je obratno.
NN: U tom kontekstu, ne čini li Vam se da je uspjeh Vaše knjige, koliko Vaš lični, toliko i uspjeh ovdašnje književnosti, a zašto ne i neke buduće generacije pisaca?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Najviše ću biti obradovana ako moj uspjeh bude podsticaj za druge mlade autore i makar malo utiče na kreiranje boljeg ambijenta za nove generacije mladih, kreativnih, obrazovanih i talentovanih ljudi kojih ima u svim oblastima, ali su nažalost skrajnuti i veliki broj ih je prinuđen da napusti ovu zemlju. Svi smo mi na neki način zaduženi za stvaranje tog boljeg i ugodnijeg ambijenta u kojem ćemo prepoznavati i ohrabrivati, a ne obezvređivati i nipodaštavati vrijednost.
NN: Čini mi se da je princip dodjeljivanja književnih nagrada u Republici Srpskoj: "ja tebi serdaru, ti meni vojvodo", kao i onaj: "ja sebi, a tebi ako ostane" upravo to obezvređivanje o kojem govorite. Da li je napuštanje UK RS donijelo više štete Vama, onim piscima koji primjenjuju pomenuti princip, ili pak nekom trećem?
STUPAR-TRIFUNOVIĆEVA: Lijepo ste to primijetili i slikovito opisali. Mislim da pisci koji sami sebi i između sebe godinama dodjeljuju nagrade u krajnjem najviše i štete sami sebi, a nažalost i književnosti koja ovdje nastaje. Čitaoci nemaju povjerenja u te i takve pisce, ni u njihove knjige. Domet im je lokalni, a rok trajanja uz sve dodate "konzervanse" u vidu raznih marifetluka i dalje kratak. Napustila sam Udruženje u trenutku kada je to kulminiralo želeći da skrenem pažnju na taj problem. Zauzvrat sam brisana sa spiskova učesnika manifestacija u Republici Srpskoj, ali u krajnjem marljivi "brisači" sami sebe prebrišu u književnosti. Njihove gumice kao ni oni sami nemaju velik domet.
NN: U društvenim okolnostima ovdje i sada ne čini li Vam se da književnost zanima samo one koji je i stvaraju?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Ne, ne mislim da je to tako. Radim u biblioteci i vidim da ljude i dalje zanimaju knjige i književnost. Radi se o užem krugu ljudi, ali taj krug je konstantan i zainteresovan. Dobrih čitalaca nikada nije bilo previše. Na piscima je da pridobiju i sačuvaju njihovo povjerenje.
NN: Koliko kao društvo treba da napredujemo da bismo imali publiku koja će plaćati 10 evra ulaz na književne večeri i izavače koji će sami organizovati promocije i štampati knjige u tiražu većem od famoznih 500 primjeraka? Sve gore nabrojano posjeduju zemlje zapadne Evrope.
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Zasad bi bilo odlično da ostane tih 500 primjeraka i da publika dolazi na ove naše besplatne književne večeri. Ukoliko želimo biti makar malo konkurentni, moraćemo uozbiljiti ovdašnju izdavačku djelatnost. Mi naravno ne možemo imati ni približnu izdavačku produkciju kao zemlje zapadne Evrope, ta su poređenja nemoguća, ali mislim da dobrom organizacijom i radom zaista možemo imati brem dva-tri ozbiljna izdavača i nekoliko dobrih knjiga godišnje, što bi bilo sasvim zadovoljavajuće.
NN: Sa druge strane, da li kvalitet ovdašnje književnosti odstupa od tamošnje?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Teško je porediti odnos kvaliteta. Mi ne možemo kvantitativno da pratimo tu produkciju pa logikom stvari ni kvalitetom, ali tragika nije u tome koliko u činjenici da i ono malo kvalitetnih ljudi uglavnom prije rastjeramo nego prepoznamo. Moramo naučiti ulagati u sopstvene vrijednosti i graditi ih. Ne radi se samo o književnosti, mi se u svim segmentima društva slično ponašamo.