Intervju

Pratite nas na Google news

Uskrs nas uči da idemo naprijed i kad je teško

Uskrs nas uči da idemo naprijed i kad je teško
Foto: N.N. | Uskrs nas uči da idemo naprijed i kad je teško
Nataša Tadić

Nama su vjernici govorili da im je zaista bilo teško ona dva mjeseca bez liturgija. Taj prelazak sa masovnog okupljanja na mala imao je možda jednu pozitivnu notu ojačavanja osobne vjere i jačanja vjerskog života kod obitelji, rekao je u intervjuu za "Nezavisne" fra Franjo Ninić, franjevac Franjevačkog samostana "Sveti Petar i Pavao" Tuzla i upravitelj Župe Srca Isusova Zvornik - Srebrenica.

NN: Uskrs ove godine, kao i prošle, dočekujete u otežanim okolnostima zbog aktuelne pandemije. Kako se sa svime nosite u službi?

NINIĆ: Za razliku od prošle godine, Uskrs ove godine dočekujemo u relativno normalnijim okolnostima. Prošle godine bilo je potpuno zatvaranje, nije bilo vjernika uopšte na misama, ni na Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Najsvečaniji dio uskršnje liturgije bio je rezervisan za nas i mi smo to prenosili online, ali nije bilo vjernika. Ove godine crkve su otvorene i imamo normalno liturgijsko slavlje. Pokušavamo ukinuti neke dijelove obreda kao što je pojedinačno ljubljenje križa. Rekli smo vjernicima da smanje dolazak. Mi smo u crkvi napravili raspored mjesta za sjedenje, sa maskama, dezinfekcijom obuće i ruku. Ove godine je svečanije, ali se pridržavamo mjera. Nama je važno da smo ove godine uspjeli obići i bolesne. Tako da u ovo doba pandemije koliko-toliko dočekujemo Uskrs normalno. Ali i dalje je opasno i tu je i odgovornost vjernika, ali i vladajućih struktura. Mi ni danas nemamo jasne norme i mjera koje se odnose na vjerske zajednice. Mi moramo često sami preuzimati odgovornost. Nama je drago da slavimo  najradosnije dane kršćanstva i možemo ljudima "face to face" prenijeti poruku Uskrsa koja može ljudima pomoći u vremenu straha, opterećenja, prisilnog rastavljanja, izbjegavanja kontakata. Mi ćemo i dalje držati fizičke distance, ali temeljna poruka Uskrsa je da se ljudi povežu.

NN: Kada pričamo o povezanosti, pandemija je iskušenje za sve, pa koliko su se ljudi zaista udaljili jedni od drugih, ali i do Boga?

NINIĆ: S jedne strane imate stvari koje negativno utiču na ljudsku komunikaciju, a sa druge neke koje pozitivne koje mi možda ne vidimo. Negativno je to da usljed nužnih i potrebnih mjera, ljudi se nekako prisilno rastavljaju jedni od drugih. Neki filozofi su kazali da nošenje maske pravi od ljudi bezlične osobe jer se sakrije lice i nedostatak tog kontakta od ljudi pravi i pomalo egoistične osobe. Ljudi su više skloni stresu i anksioznosti. Mjere spašavaju najveći dio života, ali one i štete socijalnom životu. To je vidljivo kod svih, ne samo kod vjernika. S druge strane, jedan teolog je kazao da, kada su crkve bile zatvorene i ljudi nisu mogli neposredno biti u kontaktu i moliti se, ljudi  su naglasili vrijednost vlastite obitelji i familije kao nekog svetog prostora. Obiteljski stol je postao oltar, a zajedništvo male obitelji je postalo crkva. Osnažila se važnost vjere u životu obične obitelji. Nama su vjernici govorili da im je zaista bilo teško ona dva mjeseca bez liturgija. Taj prelazak sa masovnog okupljanja na mala imao je možda jednu pozitivnu notu ojačavanja osobne vjere i jačanja vjerskog života kod obitelji.

NN:  S obzirom na to da se u Tuzli desio veliki odlazak katoličkog stanovništva prema zemljama Evrope, koliko danas ima katolika u Tuzli uopšte?

NINIĆ: Prema našem zadnjem blagoslovu kuća kojeg smo obavili za Božić, tuzlanska Župa Svetog Petra i Pavla broji 2.800-3.200. Ima i više jer neki ne blagoslivljaju kuće. Broj varira jer puno ljudi je ljeti ovdje, zimi vani. Ne možemo nikako utvrditi precizan broj. Imamo gubitak vjernika seoskih sredina poput Križana, Grabovice, Kosaca, Tetime itd. Ali u gradu imamo konstantno dobar broj vjernika pa čak i priliv mladih obitelji iz drugih mjesta poput Husina, Morančana, Par Sela, Brežaka, Gornje Obodnice itd. Na mise dolazi manji broj ljudi. Mi smo znali imati nedjeljom 700-800 vjernika na tri mise. Sada je to 300-400.  S jedne strane, to je njihova osobna potreba za vjerom, a sa druge, puno ljudi je otišlo. Naša zajednica relativno pristojno funkcionira. Nemamo nekih velikih gubitaka. Tuzla je ipak jedna urbana sredina u koju doseljavaju i katolici i svi drugi. U Mosniku je napravljena nova zgrada prošle godine i ja sam ove godine bio na blagoslovu kuća i četiri nove mlade katoličke obitelji su doselile. Ali nije važan broj ljudi, već kvalitet tih ljudi koji imaju kontakta sa nama, zadovoljavaju duhovne potrebe u crkvi, dolaze da se molimo, šalju djecu na vjeronauk za pričest, krizmu. Koji hoće da naša zajednica ostane zajednica vjernika. To nam je važno.

NN: Vi ste i upravitelj Župe Srca Isusova Zvornik - Srebrenica, koja pokriva opštine Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica, Zvornik i Sapna. Kakva je situacija sa katoličkom zajednicom u tim mjestima?

NINIĆ: Sada ima oko 80 katolika, najviše u Zvorniku, oko 30 obitelji. Redovito tamo idem. Imamo dva puta mjesečno mise u Srebrenici i Zvorniku. U Srebrenici imamo našu crkvu, zavjetnu kapelicu Bosne Srebrene. Ali u Zvorniku je crkva srušena 1948. godine i nismo uspjeli vratiti plac niti sagraditi novu. Mi rentamo privatni prostor kojeg smo adaptirali u kapelicu. U Srebrenici se skupi desetak, u Zvorniku do 20 ljudi. Kakva je tamo situacija? Tamo su katolici u velikoj manjini i niko ih i ne doživljava. Koliko možemo, pokušavamo tim ljudima donijeti malo nade koju propovijedamo u kršćanstvu. Ostajemo vezani s tim dijelom jer Srebrenica je  naša kolijevka. Po njoj je Provincija Bosna Srebrena i dobila ime.  Fratri će ostati vezani za te krajeve, bez obzira na to koliki broj vjernika bio. Ne mora biti nijedan, ali mi ćemo tamo sačuvati svoju nazočnost.

NN:  Franjevci su bili i ostali važni za katoličku zajednicu, a posebno u pandemiji, kojoj se ne nazire kraj.  Gdje ljudi da pronađu nadu u bolje sutra?

NINIĆ:  Ja uvijek volim kazati za ove temeljne kršćanske blagdane poput Uskrsa da to nisu samo blagdani koji prisjećaju na neki događaj koji je bio tamo negdje prije 2.000 godina i sada mi imamo neko kodificirano sjećanje pa to obilježavamo, imamo dogme koje kažu da je Bog došao čovjeku, da je Isusa uskrsio itd. Ja volim o tome govoriti kao o poticajima za novu vrstu djelovanja. Tako i Uskrs. Za njega teolozi kažu da je to događaj koji ljudskom oku, srcu i razumu nije prihvatljiv. Isus je prošao zemljom čineći dobro, donosio ljudima nadu, novi pogled na Boga, liječio ih. Njegovi sunarodnjaci su ga optužili da se napravio Bogom, prijavili rimskoj vlasti i osudili na smrt. Njegova zajednica učenika, kojih je bilo malo, razbježala se i to je bila jedna vrsta katastrofe, nesigurnosti, potpune nemoći, dezorijentiranosti. Kao što danas ljudi žive u situaciju potpunog izokretanja svega. Onda se događa nešto što tu situaciju presijeca. Isus se odjednom nakon tragedije pojavljuje živ. I onda dolazi do potpune promjene ponašanja i njegovih učenika, i onih koji ga susreću, itd. Ono što mi možemo poručiti je to da im Uskrs nudimo kao obrat perspektive. Da sada oni u svom životu opterećenom pandemijom, međunacionalnim sukobima, nedostatkom novaca, krize, da kršćani i svi ljudi dožive sjećanje na Isusovo uskrsnuće kao jedan poticaj da i oni negdje u toj teškoj životnoj situaciji mogu krenuti naprijed.  Da se mogu održati, da vole jedni druge, da isključe mržnju iz svog ponašanja, da budu solidarniji jedni sa drugima. Tu može kršćanska vjera doprinijeti društvenoj koheziji. To sjećanje na Isusovo uskrsnuće možda može biti ljudima poticaj da počnu drukčije činiti i ponašati se, mijenjati svoje obrasce.

Neodgovornost političara da nabave cjepivo

NN:  Često čujemo u javnosti da su Hrvati i katolici ugroženi u Tuzli u tom nekom političkom kontekstu. Od koga su ugroženi?

NINIĆ: To je priča političke oligarhije u BiH. Ona će imati isti pristup prema svim sredinama gdje je neka vjerska ili nacionalna zajednica u manjini. Zato što se ugroženošću jednog naroda stječu određeni politički poeni nacionalnih stranaka koje su kao formalno zaštitnice tih i takvih. Priča o ugroženosti je više politički spin nego realnost. Kada govorimo o Tuzli, ne možemo govoriti sada o nekoj specifičnoj ugroženosti samo Hrvata katolika ili Srba pravoslavaca. Možemo govoriti o ugroženosti svakog normalnog čovjeka neovisno kome on pripada. Čime? Neodgovornošću političara. Konkretno, da nam nabave to cjepivo za virus korona. Igra sa ugroženošću naroda ili sa tim komunitarističkim principom vlasti inače je politički spin dugo vremena. U pandemiji su se istakli zdravstveni radnici, ali političari i tu koriste situaciju da malo vide kako u pandemiji mogu napraviti nekog prosperiteta za određenu stranku itd. Pitanje ugroženosti je tema koju politička oligarhija poteže samo za svoju korist, a ne za dobro ljudi koji su manjina u određenim sredinama.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije