Vesko Garčević, bivši ambasador Crne Gore u NATO-u i OSCE-u, te profesor prakse međunarodnih odnosa na Bostonskom univerzitetu u intervjuu za "Oslobođenje" govori da za Balkan u ovom trenutku ne postoji bolji put koji vodi dugoročnoj stabilnosti nego uključivanje u NATO.
Koliko je rat u Ukrajini povezao, pa i približio Evropsku uniju i Sjeveroatlantski savez?
GARČEVIĆ: Mislim da je ovo bio jedan otrežnjujući momenat za obje strane. Prije svega, rekao bih za evropsku vezu, jer kao što znate, uticalo je na to da, na primjer, Njemačka odluči da uveća svoj vojni budžet i da on bude prvi put više od dva posto njenog GDP-a. Samo prije četiri ili pet nedjelja takvo nešto bi bilo dočekano na nož u parlamentu. Osim toga, mislim da je ovo ukazalo još jednom na potrebu jačanja tih odbrambenih kapaciteta i boljeg povezivanja, interoperabilnosti evropskih partnera, jer je ta tema često prisutna, ali se nekako Evropa uljuljkivala činjenicom da situacija koja se sada događa u Ukrajini nije moguća u Evropi.
Samo ću vas podsjetiti na jednu stvar 2010. godine, kada sam bio u Lisabonu. Tada je bio samit NATO-a i usvojena je strategija NATO-a za 21. vijek, a u toj strategiji bila je jasna referenca da je konvencionalni rat u Evropi stvar prošlosti. I akcenat je stavljen na neke nove vidove prijetnji za bezbjednost. Kao što ste sada vidjeli, ovo je odagnalo to.
Jeste li očekivali konkretniju pomoć Ukrajincima, bez obzira na to što ta zemlja nije članica, kako od EU, tako i od Alijanse? Postoji li nešto što običnom čovjeku, dok prati agresiju Rusije i poteze Zapada, može promaći?
GARČEVIĆ: Zapad se nalazi u jednoj vrlo delikatnoj situaciji. Mislim da Rusi, odnosno Putin to vrlo dobro zna. Zapad se nalazi praktično između dvije vatre. Na jednoj strani je potreba da se pomogne Ukrajini, koja je žrtva agresije, a na drugoj strani poznato je da Ukrajina nije članica NATO-a, tako da NATO ne može da bude direktno involviran. To je jedna stvar. Druga stvar je, postoji potreba da se pomogne, postoji tako i interes da se ne dovede svojom pomoći do dalje eskalacije sukoba, što bi moglo da znači i jedan totalni rat, odnosno rat koji bi prevazišao ovo što vidimo sada i koji bi mogao čak i da dovede do neke nuklearne eskalacije.
Rusija je objavila listu neprijateljskih zemalja, među kojima su Crna Gora i Sjeverna Makedonija kao najmlađe članice NATO porodice. Je li ovakav potez Moskve očekivan, kao i to što na listi nema Srbije i Bosne i Hercegovine?
GARČEVIĆ: Jeste očekivan, zato što su te zemlje uvele sankcije. Ovo je sada reakcija za sve one koji su uveli sankcije. Znate da je Putin prije nekoliko dana jasno stavio do znanja da će sve zemlje koje su uvele sankcije protiv Rusije, kao i one koje su zabranile letenje ruskim civilnim avionima iznad njihovog neba, smatrati kao neprijateljske. I upravo su te zemlje na listi: Zašto nije BiH, zašto nije Srbija? Vi sami znate da one nisu uvele sankcije, iako su glasale za UN rezoluciju, pa smatram da je Rusija u nekom pogledu imala, uslovno rečeno, tolerantniji stav u odnosu na one koji su glasali za ovu rezoluciju zato što su zemlje, upravo kao što su Srbija zbog Kosova i BiH zbog Republike Srpske, na primjer, glasale za teritorijalni integritet i cjelovitost Ukrajine. Ali, jasno je da nisu uvele sankcije i da to njih stavlja u jednu drugu kategoriju država kada je ruska agresija u pitanju.
Mogu li i trebaju li vlasti Bosne i Hercegovine, koristeći stanje u Ukrajini, tražiti ubrzani prijem države u Alijansu? Imamo li osnova za to, znajući kroz šta je prošla i Crna Gora, kada govorimo o ruskom uticaju na Balkanu?
GARČEVIĆ: Pitanje je interesantno zbog dvije stvari: prije svega, ova intervencija, ova agresija na Ukrajinu, s obzirom na to da Ukrajina nikada formalno nije zatražila članstvo, kao teorija je, odnosno argument da se ona zapravo približava NATO-u, isfabrikovana. Agresija na Ukrajinu šalje poruku da zemlje koje nisu članice NATO-a poput BiH, a gdje se može naslutiti ili može se vidjeti ruski uticaj, a znamo gdje i na koji način, treba da strahuju ukoliko bi željele da uđe u članstvo. Na drugoj strani, zato što nisu članice, njima NATO, odnosno Zapad, ne može do te mjere da pomogne. Ipak, rekao bih da u ovom slučaju Bosna i Hercegovina nije isto što i Ukrajina iako bi njeno potencijalno ubrzano članstvo sigurno izazvalo turbulencije. Mislim da bi RS, a preko nje bi vjerovatno i Rusija djelovala, pokušala da destabilizuje zemlju i da dovede do pogoršanja ionako vrlo nestabilne situacije. Znači, postavio bih pitanje da li je moguće u sadašnjem momentu da se traži ubrzano članstvo, imajući u vidu da je Predsjedništvo BiH praktično blokirano, a drugo ko bi to potpisao i poslao? U Banjaluci bi odmah rekli da je to nelegalno, nelegitimno i protivustavno i to bi odmah povuklo njihovu dalju reakciju, a to bi isto tako moglo da dovede do ruskog upliva, tako što bi oni stali iza toga i podržali to sve pod plaštom nelegitimnosti i nelegalnosti te aktivnosti. Ipak, smatram da ne postoji za Balkan u ovom trenutku bolji put koji vodi dugoročnoj stabilnosti nego uključivanje u NATO.
Koliko je izvjesno širenje NATO-a na istok? Prije agresije Rusije na Ukrajinu i neke zemlje koje dosad nisu ni pomišljale na članstvo u Alijansi, poput Švedske, izrazile su tu želju.
GARČEVIĆ: Kad se postavlja pitanje proširenja NATO-a, biću vrlo iskren. Mislim da je samo proširenje kakvo smo mi znali i kakvo se dešavalo devedesetih i početkom 21. vijeka iza nas. Mislim da su zapadni partneri, prije svega u NATO-u, a donekle i Amerika, umorni od vrste takvog proširenja, nažalost, možda i za neke naše države iz regiona.
Međutim, vidite i sami da je dugo vremena poslije rata u Gruziji 2008. godine i nakon nje, zapravo jedina zemlja koja je ušla bila Sjeverna Makedonija. To i ne smatram proširenjem, jer je to bilo već odlučeno 2008. u Bukureštu, pa je onda to zapravo zakasnjela primjena jedne odluke iz prošlosti. Međutim, kad su u pitanju Švedska i Finska, tu je situacija dosta kompleksna.
Mislim da bi veliki broj evropskih partnera u NATO-u želio da vidi ove dvije zemlje kao članice, jer bi se time ojačala Alijansa i one su već na neki način integrisane, naročito Švedska u aktivnosti NATO-a. Samo da podsjetim na to da su i jedni i drugi učestvovali u ISAF-u, da je Švedska podržala intervenciju u Libiji i da je učestvovala u njoj, a npr. neke zemlje poput Njemačke, koje su članice, nisu tada htjele da učestvuju.
Imamo tu vrstu interoperabilnosti i saradnje, dosta jake saradnje, u okviru Alijanse. Na drugoj strani znate koji su izazovi. To su, prije svega, ruski stav i tradicija. Švedska je najstarija neutralna zemlja na svijetu, Finska je zapravo svoj status, imidž svjetski, izgradila na osnovu nekog specifičnog odnosa sa Rusijom, a taj odnos bi se promijenio njenim članstvom. U ovom momentu agresija na Ukrajinu otvara kompletnu arhitekturu evropske bezbjednosti i mislim da mi sada možemo da nagađamo, ali mislim i da svijet definitivno neće, ili barem Evropa, više biti isti.
(Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država.)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
