Izgubili smo bitku, ali rat još nije gotov. Ova rečenica predstavlja političku filozofiju Bakira Izetbegovića i njegovih istomišljenika, matricu koja definiše odnose unutar najveće bošnjačke stranke SDA.
Nakon poraza na kongresu mlađem Izetbegoviću je bilo potrebno izvjesno vrijeme da udahne svjež zrak i shvati da mu očevi lik i djelo nisu bili dovoljni da bi preuzeo njegovo najvažnije političko nasljeđe, stranku s kojom će se, političkim instinktom i po zakonitostima svih ideološko-vjerskih pokreta i u narednom periodu identifikovati najveći broj Bošnjaka u BiH.
Svjestan da izvan SDA nema nikakvu dugoročnu političku budućnost, Izedbegović je odbacio svaku sugestiju bližnjih da osnuje vlastitu stranku, nešto što bi pratilo izvornu političku misao oca Alije, i odlučio se na klasičan diverzantski rat protiv tihićevaca, koristeći svaku priliku kako bi ih naveo na pogrešan korak u minskom polju, koje je godinama strateški postavljano po opštinskim, kantonalnim, entitetskim i državnim institucijama vlasti.
Prva "najjača bomba" je aktivirana - Tarik Sadović, aktuelni ministar bezbjednosti u Savjetu ministara BiH. Nakon što danas Predsjedništvo SDA i zvanično od Nikole Špirića zatraži pokretanje procedure za njegovu smjenu u parlamentu BiH, ostaje da se sumiraju efekti.
Ako ovaj politički triler zavrtimo unazad shvatićemo i zašto je dovoljno iskusan političar poput Tarika Sadovića pristao da mu Bakir Izetbegović navuče "prsluk s eksplozivom" i pošalje ga u čisti političkosamoubilački napad u Predsjedništvo SDA. Krenimo unazad.
Sulejman Tihić nije krio razočaranje činjenicom da jedan od njegovih najbližih političkih saradnika još iz poslaničkih klupa u Narodnoj skupštini Republike Srpske nije razumio njegovu poruku da, kako je rekao, "u interesu BiH, u interesu stranke, u njegovom interesu treba da se povuče s pozicije ministra bezbjednosti".
Međutim, ono što Tihić izgleda ne želi da razumije je da se kroz prošlonedjeljni Sadovićev odgovor na zahtjev za smjenu provlače revoltirana Izetbegovićeva poruka i jedna vrsta upozorenja prvenstveno Amerikancima nakon što nije dobio njihovu podršku na kongresu SDA.
Sadović je jasno naveo da već dugo prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan i američki ambasador u BiH Čarles Ingliš ultimativno traže od Tihića da ga ukloni s pozicije ministra bezbjednosti. "Ovu provjerenu činjenicu ni prvi ni drugi ne smiju javno izreći, jer bi to bio prvorazredan diplomatski skandal. Nažalost, ni Tihić nema hrabrosti da to javno prizna, jer bi to ozbiljno narušilo njegov liderski ugled i samostalnost u vođenju najjače stranke u BiH. Uklanjanje Sadovića Tihić je obećao Amerikancima prije kongresa SDA, uz dogovor da to obavi poslije kongresa. O tome je cijelo vrijeme ćutao jer mu je trebala podrška na kongresu SDA", ogorčeno je pisao Sadović postavljajući ultimatum da Tihić javno kaže da je podlegao pritisku i objavi spisak svih primjedaba koje je iznio na sjednici Predsjedništva SDA i pruži mu priliku da se javno očituje. Tek tada obećao je Sadović da će dati ostavku u Savjetu ministara i na mjesto člana Predsjedništva u stranci.
Ono što Sadović nije javno saopštio je razlog zašto su prvenstveno Amerikanci tražili njegovu smjenu. To je dao naslutiti samo u dijelu jedne rečenice kada je opisivao jedan od razgovora s ambasadorom Inglišom, a u vezi s povratkom osoba iz "Gvantanama", i kada je, kako tvrdi, otvoreno pitao Ingliša zašto traži njegovo uklanjanje, a on mu je odgovorio da "SAD podržavaju određenu politiku, te da se na bave pojedincima".
Upravo ta "određena politika", a koja se prvenstveno ogleda u beskompromisnoj borbi protiv terorizma i onih koji na bilo koji način podržavaju teroriste, u potpunosti opravdava ovakav američki zahtjev, kad već nije bilo sluha u državnim organima (iako su predstavnici Republike Srpske više puta to tražili) da samostalno prepoznaju i adekvatno sankcionišu, i politički i zakonski, Sadovićevo otvoreno koketiranje s islamskim radikalnim pokretima i pojedincima. Idemo dalje unazad.
Ministarstvo bezbjednosti BiH, otkako je na njegovo čelo došao Tarik Sadović, jedna je od državnih institucija koje su najviše kompromitovale sve pokušaje da se napravi i najmanji napredak BiH prema Evropskoj uniji, a tiče se uglavnom "mape puta" za liberalizaciju viznog režima. Gotovo svi zakoni zapeli su zbog samovolje ministra Sadovića, koju nije ispoljavao samo u Ministarstvu prema saradnicima, nego i na međunarodnoj sceni. Gdje god se pojavio skandal je bio garantovan.
Jedan od najvećih, koji je i razbjesnio Amerikance, jeste zahtjev u ime države da se s popisa osoba koje se nalaze na UN-ovoj listi pomagača Al Kaide i talibana skine Safet Durguti, zamjenika direktora Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Taj Albanac, koji je nakon rata kao i većina mudžahedina stekao državljanstvo BiH, podnio je zahtjev da ga skinu s crne liste UN-a, nakon čega je reagovao ministar Sadović, koji je naložio da se učini sve kako bi mu se pomoglo. Njegov zaštitnik Durguti bio je na čelu takozvane humanitarne organizacije "Al Haramain" u Travniku, čiji je rad u svijetu zabranjen 2002. godine zbog veza s Al Kaidom.
I dalje ne treba ići. Tu smo na samom početku priče o arhitekti iz Trebinja koji je uspješno politički plivao sve dok Amerikanci nisu procijenili da je Sulejman Tihić bolja opcija od Bakira Izetbegovića, te da se Alijin sin već odavno upleo u sumnjivu političku mrežu, koja nema ništa zajedničko s evropskom perspektivom BiH, kada su procijenili da je Tihićeva struja dovoljno jaka za otvaranje fronta prema radikalima.
Međutim, činjenica je da je taj bošnjački rat unutar SDA postao i glavni politički problem u BiH. Jer, da bi Tihić iz njega izašao kao stvarni pobjednik i on se okrenuo potpunoj radikalizaciji odnosa prema strankama iz Republike Srpske, pokušavajući to zamaskirati pričom o ugroženosti Bošnjaka o ovom entitetu.
Nije li najava o blokadi Vijeća naroda u parlamentu RS samo jedan u nizu taktičkih poteza koje vuče Tihić, pokušavajući tako da sačuva što više uticaja u javnosti i vlasti u stranci, nakon što "eklsplodira" slučaj Tarika Sadovića?