Nepoznati autor je napisao satiričnu rečenicu "da od svih institucija u državi najveće povjerenje ima u - kafanu".
Pisac ovih redova je sasvim ozbiljno ubijeđen da je rasprostranjenom mišljenju o kafani kao instituciji u velikoj mjeri doprinio i Emerik Dragojević, koji je prošle sedmice preminuo u Banjaluci, gdje je obavljen njegov posljednji ispraćaj.
Ko je bio Emerik i po čemu će ga starije generacije Banjalučana pamtiti? Biografski podaci bi se, najkraće, mogli svesti u tri riječi: ugostitelj, barmen i velemajstor za koktele.
Svoje goste je služio u besprijekorno čistim bijelim rukavicama i tako od drugova "pravio" gospodu. A i sam je - za šankom, ali i na ulici - bio oličenje istinske gradske "face".
Rođen je prije osam i po decenija u Vela Luci o brojnoj porodici Dragojević, koja se u Vela Luku doselila iz Perasta u Boki Kotorskoj.
Bio je treće dijete, a blizak rođak mu je jedan od najboljih pjevača eks-Juge Oliver, sa kojim je dijelio rano djetinjstvo.
Kako nam je svojevremeno pričao, Oliver je ljepše pjevao, a on bio bolji ribar. Često su čamcem lovili noću, što je bila pretpostavka Emerikovom budućem pozivu.
Ugostiteljstvo je učio u Opatiji, a usavršio u Banjaluci.
Po preporuci čuvenog Slavka Tadića, mladi Emerik je vodio bar hotela "Palas", a kasnije "Bosna".
Kada su Banjaluku pohodili visoki gosti iz svijeta politike, Emerik je bio za njih "zadužen".
I Tita je služio u bijelim rukavicama. Ali i "obične goste". Radio je uglavnom noću, pa mi je svojevremeno priznao da je "svoje najljepše i najburnije dane proveo noću". Volio je svoje goste, a i oni njega.
Emerik je sa suprugom Mirom dobio sina i ćerku na koje su bili posebno ponosni.
Nesretni rat početkom devedesetih Emerik je dočekao radeći u "Kazamatu", tadašnjeg vlasnika Mirka Risovića.
Potom se sklonio sa porodicom u Njemačku, da bi se vratio u omiljeni grad po okončanju ratnih sukoba.
Radio je više godina u hotelu "Damjan", iz kojeg je otišao u zasluženu penziju. Živio je sa suprugom Mirom u naselju Borik. Često je posjećivao mjesta u kojima je proveo najljepše dane/noći, a mnogobrojni sugrađani ga sa poštovanjem pozdravljali.
I ovaj tekst ide u prilog dubokom poštovanju jednog uglednog sugrađanina. A njegovi kokteli posluženi u bijelim rukavicama svakako će ostati u sjećanju lijepih uspomena iz mladosti.
Emerik je često govorio da je u životu imao dvije luke. Velu gdje je rođen i iz koje je isplovio i Banja u koju je uplovio, živio ,stvarao i radio. U toj luci je zauvijek ostao. Mirno more, barba.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.