Ako bih morao sve svesti na jednu rečenicu, rekao bih ovako: nova Vlada Republike Srpske mora prestati da glumi vlast i početi da se ponaša kao ključna poluga države.
U personalnom smislu u njoj ne smije biti mjesta za karikaturalne tipove: takvi "kadrovi" su u prethodnom periodu listom postavljani na pozicije u javnom i političkom životu od strane različitih službi bezbjednosti kako bi Republika Srpska bila svedena na puki žetončić u regionalnim političkim, poslovnim, obavještajnim, paraobavještajnim i kriminalnim sukobima.
U političkom smislu ona se mora držati tradicionalnih osnova zapadne srpske politike: suštinski neutralna prema svim globalnim faktorima moći, zadržavajući poseban fokus ka Srbiji, Mađarskoj i Izraelu.
Odnos prema Njemačkoj se mora rehabilitovati, ne zato jer tu tradicionalno imamo prijatelja, već zato jer je to najuticajniji faktor na prostoru na kojem živimo.
S obzirom na to da postoji ozbiljna mogućnost temeljne rekonstrukcije Evrope, u narednim godinama moramo biti spremni na mogućnost formiranja Centralne evropske podunavske zajednice, od Bratislave do Atine.
Stoga provincijalne komplekse moramo početi da odbacujemo od sebe i prihvatimo da ćemo, ovako ili onako, ponovo biti dio veće i složenije strukture. U tom smislu neophodno je što prije uspostaviti zdrav odnos prema najbližim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, te se zajednički pripremiti za godine i decenije koje dolaze.
Pri svemu tome, premda će se svijet i Evropa temeljno rekonstruisati, mi moramo pronaći način da našu Republiku Srpsku sačuvamo i osnažimo u svakom aspektu. Ne uprkos pomenutim procesima, nego upravo uz njihovu pomoć - pametno se adaptirajući.
Nova vlada mora znati zašto postoji. Ne deklarativno, ne u ekspozeu koji se zaboravi do prvog rebalansa budžeta, nego suštinski. Vlada nije tu da preživi mandat, već da izgradi sistem koji će funkcionisati i kada se ona povuče. Ako to nije polazna tačka, onda je svaka priča o razvoju samo još jedan krug praznih obećanja.
Godinama smo imali vlast koja je politiku shvatala kao upravljanje krizama, a ne kao vođenje države. Reagovalo se na požare umjesto da se grade vatrogasni sistemi. Donosile su se odluke pod pritiskom, a ne na osnovu dugoročnih ciljeva. Rezultat toga danas vidimo u administraciji koja je spora, u pravnoj nesigurnosti koja guši privredu i u osjećaju građana da se sistemu moraju prilagođavati oni, a ne obrnuto.
Nova vlada mora krenuti obrnutim putem. Prvo se mora uspostaviti funkcionalan sistem, pa tek onda politički narativ. Uređena država se ne gradi galamom, nego pravilima. Digitalizovana administracija, transparentni registri, predvidiva poreska politika i stabilan pravni okvir nisu tehnički detalji, to su temelji suvereniteta. Država koja ne zna sama sebe urediti, uvijek će biti ranjiva na spoljne i unutrašnje pritiske.
Ekonomija Republike Srpske mora konačno biti oslobođena politike. Privreda ne traži posebne povlastice, nego poštene i stabilne uslove. Mala i srednja preduzeća nisu socijalna kategorija, već nosioci razvoja. Država koja ih guši birokratijom i nepredvidivim pravilima guši sopstveni budžet. Vlada ne treba da bude najveći poslodavac u zemlji, već najodgovorniji regulator koji zna gdje su joj granice.
Socijalna politika, s druge strane, mora prestati da bude instrument političkog marketinga. Pomoć građanima ne smije zavisiti od izbornog ciklusa, niti od stranačke pripadnosti. Država ima obavezu da štiti one koji ne mogu, ali isto tako mora jasno vrednovati rad, znanje i odgovornost. Društvo koje izjednači trud i nerad osuđeno je na stagnaciju.
Posebno pitanje je odnos prema suverenitetu Republike Srpske. Nova vlada mora biti mirna i samouvjerena, bez potrebe da svakodnevno dokazuje svoju snagu. Suverenitet se ne brani povišenim tonom i jednokratnim, pri tom glupim mjerama, nego pravnom dosljednošću, institucionalnom stabilnošću i ozbiljnom međunarodnom komunikacijom. Onaj ko ima uređenu kuću ne mora stalno stajati na kapiji i objašnjavati da je njegova.
I konačno, nova vlada mora vratiti jednu jednostavnu, ali zaboravljenu istinu u centar politike: institucije postoje zbog ljudi. Ne zbog funkcija, ne zbog fotelja, ne zbog stranačkih statistika. Ako građanin osjeća da mu je država prepreka umjesto oslonac, onda ta država ne ispunjava svoju svrhu. Ako je pravda spora, ona prestaje biti pravda. Ako je sistem komplikovaniji od života, onda je sistem pogrešno postavljen.