Koliko puta smo se susreli sa situacijom da se sporne situacije rješavaju preko "veze"? Koliko često smo svjedočili da neki političar danas priča jedno, sutra drugo, ove godine u jednoj stranci, sljedeće već u trećoj, a ljudi ponovo glasaju za njega?
Ako se šetamo ili vozimo kroz prirodu, na koliko deponija naiđemo? Koliko puta smo prisustvovali primjerima nekulture u saobraćaju? Koliko često slušamo o primjerima milionskih koruptivnih afera, mitu, nepotizmu? Otkud odjednom toliko sumnjivih diploma? Zašto se sjećamo samo naših žrtava, a nemamo empatiju za tuđe? Kako se primitivizam šatorskih posjela preselio i na centralne gradske trgove? Kako to da većina prestupnika izađe iz zatvora prije isteka kazne, a onda po starom? I na koncu, kako smo došli do toga da je toliko ljudi na našim ulicama namrgođeno, frustrirano, svadljivo!? Kako smo zaboravili reći: Kako ste? Dobar dan. Doviđenja.
Kako je nenormalno postalo normalno i ima li lijeka?
Pomenute pojave bi se mogle svesti pod poremećaj društvenih normi i vrijednosti. Stanje društva u kome su norme narušene i haotične, sociolozi poput Dirkema su nazivali anomijom. Norme mogu biti formalno propisane kroz zakonske i podzakonske akte, ali postoje i neformalne koje su rezultat tradicije, običaja ili jednostavno ponavljanih ponašanja koje neka grupa praktikuje i podržava. Nisu sve društvene norme idealne, ali su bitne za strukturu i red. Društva kroz cijelu istoriju traže optimalnu mjeru između kolektivnih pravila i individualnih sloboda, čini se da smo mi tu ravnotežu ozbiljno narušili. Prešli smo put od toga da nešto što je očigledno loše i kažnjivo postane prvo selektivno sankcionisano i u našim očima ne tako crno, a onda i normalna pojava na koju se ne obaziremo. Problem više nije samo krupna korupcija, možda je važnije to kako i kada su obični ljudi izgubili integritet i dostojanstvo pa to prećutno posmatraju ili saučestvuju, te daju svoj doprinos normalizaciji takve stvarnosti.
Uzroci ovakvog stanja se objašnjavaju brojnim faktorima, od globalnog istorijskog nasljeđa, aktuelnih društveno-političkih okolnosti, pa sve do nekih konkretnih faktora, poput urušavanja institucija itd. Duga izloženost balkanskih prostora vanjskim osvajačima, potom brojni ratovi u prošlom vijeku, ostavili su trag na nerazvijenost autohtonih državnih institucija i generalno demokratske kulture. Gotovo svaka generacija je počinjala iznova. Pored toga, kroz istoriju se ukorijenila zaostavština da vlast treba nadmudriti, a ne sarađivati s njom. Posebno je osjetljiv period kada je došlo do sloma socijalističkog sistema i građenja novog. Stari sistem vrijednosti je urušen, novi nije stabilno uspostavljen, pa u takvom ambijentu ljudi lako gube orijentaciju šta je ispravno, a šta ne.
Pogodan kontekst za urušavanje normi i vrijednosti je svakako i loša ekonomska situacija jer tada dolazi do nesklada između željenih ciljeva i realnih mogućnosti. Prema Mertonu, kada se uspjeh ne može ostvariti legitimnim sredstvima, ljudi posežu za alternativnim metodama uključujući i protivzakonite, a pri tome to ne doživljavaju kao nešto loše, već kao način snalaženja i preživljavanja.
Jedna od ključnih karika za razvoj ili slabljenje društvenih normi i vrijednosti su formalne institucije. Iz perspektive tzv. "teorije racionalnog izbora", pojedinci krše norme kada procjenjuju da su institucije nemoćne, kazne niske ili neizvjesne, a moguća korist od prekršaja značajno veća. U takvim okolnostima kršenje normi može postati percipirano kao racionalna strategija ostvarivanja ličnih interesa. Urušene institucije funkcionišu kao međuzavisna mreža uzajamnih usluga. Ta mreža obično nastaje u sklopu porodice, prijatelja, političke stranke i funkcioniše kao paralelni, neformalni sistem raspodjele resursa, zasnovan na uskosopstvenim interesima. Lojalnost grupi (odomaćen je izraz "naši ljudi") postaje važnija od poštivanja pravila, a klijentelizam od meritokratije. Pravo ili cilj ostvaruješ zahvaljujući članstvu u toj grupi, te određenoj pogodnosti, usluzi, ali zauzvrat postaješ dužnik. Ulaziš u kolo iz kojeg se teško izlazi bez kršenja normi.
Urušavanje normi se objašnjava i tzv. "učenjem po modelu", tj. oponašanjem ljudi koji se doživljavaju kao autoriteti, bilo na način da oni demonstriraju devijantna ponašanja ili to zahtijevaju od drugih koji to prihvataju zbog poslušnosti ili lojalnosti vođi. Hana Arendt je pisala da zlo ne čine nužno zlonamjerni ljudi, već i oni koji nekritički izvršavaju zahtjeve nadređenih bez vlastitog vrijednosnog prosuđivanja. Tu je prisutan i mehanizam tzv. "moralnog opravdanja" da ako nešto drugi ili svi rade, onda se to postepeno počinje doživljavati kao prihvatljivo.
U složenom kontekstu BiH važan je i faktor međuetničkih tenzija koje kod stanovništva aktiviraju identitetsku nesigurnost, osjećaj straha i ugroženosti od stvarnih i percipiranih neprijatelja. To može poslužiti kao pogodna dimna zavjesa iza koje različite elite nesmetano ostvaruju vlastite interese, dok se gotovo svaki postupak može predstaviti kao čin odbrane ili zaštite nacionalnih interesa.
Zabrinjavajuća činjenica je da se učestalo kršenje normi s vremenom normalizuje, a novi naraštaji odrastajući u deformisanom sistemu to prihvataju, jer za sređen sistem i ne znaju. Paradoksalno, tada promjena nabolje može djelovati kao nešto devijantno i naporno, pa se prilagođavanje postojećem narušenom stanju čini jednostavnijim izborom. Tako kršenje normi poprima samoodržavajući - perpetuum mobile mehanizam, samo sebe hrani, prenosi se na nove generacije i sve ga je teže zaustaviti.
Koji bi bili pravci transformacije ovakvog stanja?
Dva primjera su mi na umu kada razmišljam o mogućem izlazu. Švajcarci njeguju poseban odnos prema svojim obavezama i institucijama, dominira poštovanje pravila, čak i kada organ nadzora nije prisutan, što govori o internalizaciji normi. Npr. u javnom prevozu godinama funkcionišu na principu povjerenja, kupuju karte samostalno, uz rijetke kontrole, mada i tu postoji ozbiljna kazna za uhvaćene bez karte. Ovakvo poštovanje pravila nije urođena crta, nego proizvod generacija funkcionalnih institucija i svijesti da kršenje pravila na kraju svima donosi štetu. Bliži primjer je Estonija, koja je prije trideset godina izlazila iz socijalizma u sličnim uslovima kao i mi, sa urušenim institucijama i kulturom snalaženja. Danas je jedna od digitalno najnaprednijih i najmanje korumpiranih zemalja Evrope, jer je komunikaciju građana i firmi s državom prebacila u onlajn formu, ostavljajući trag iza svake odluke i sužavajući prostor za "vezu". Estonija pokazuje da promjena nije rezervisana za bogati Zapad, moguća je i za zemlju koja je krenula od slične tačke kao mi.
Oba primjera ukazuju na važnost sistema, a istu misao sam čuo na konferenciji o prevenciji korupcije u Bukureštu 2005, od gradonačelnika bolivijskog La Paza Ronalda MacLeana, koautora knjige Korumpirani gradovi: Praktični vodič za oporavak i prevenciju. Njegova poruka mi je ostala u sjećanju: "Ne možemo računati na ljudski moral, već moramo kreirati sistem u kojem se korupcija jednostavno ne isplati". Drugim riječima: potrebne su jake institucije s jasnim pravilima o tome šta je dozvoljeno, a šta nije, te izvjesne, pravovremene i jednake posljedice za sve.
Polazeći od ovog principa, evo nekoliko pravaca djelovanja. U javnoj upravi ključ je učiniti svaki korak vidljivim i teško izmjenjivim: digitalizovane procedure koje ostavljaju trag, selekcija kandidata koja se ne oslanja na poznanstva nego na anonimno bodovanje i standardizovane testove, te javno dostupan registar stvarnih vlasnika firmi koje dobijaju državne poslove kako se veza firma - moćnik ne bi mogla sakriti iza slojeva papira. U pravosuđu su presudni antikorupcijska odjeljenja sa zaštićenim budžetom, javno dostupna baza presuda za korupciju, te stvarna zaštita saradnika koji prijave zloupotrebu. Nezavisni mediji i lokalne građanske inicijative koje prate konkretne projekte, od ekoloških do građevinskih, djeluju kao dodatno "oko javnosti" tamo gdje institucije kasne ili ćute. A obrazovanje ostaje najdugoročnija investicija: djeci i mladima nije dovoljno predavati kako sistem funkcioniše, nego i razvijati kritičko mišljenje, otpornost na grupni pritisak i sposobnost prepoznavanja manipulacije, uz obuku nastavnika da i sami prepoznaju klijentelističke obrasce u sopstvenoj ustanovi, od ocjenjivanja do zapošljavanja.
Neki od prijedloga su odranije poznate ideje, ali koje nisu realizovane, što svjedoči o tvrdoći ovog problema. Važan preduslov za promjene je volja političkog liderstva jer bez minimalne političke volje teško da će biti pomaka.
Transformacija društva neophodno obuhvata i promjenu implicitnih normi, tj. pretvaranje norme "svi to rade, pa je to u redu" u normu "to se ne smije raditi". Potrebno je razgraditi i mit "svi kradu", koji je ne samo pesimističan nego i netačan, promovišući primjere dobrih praksi: obične ljude koji su uspjeli bez prevare, ali i velike koji su kažnjeni zbog nje.
Neophodan uslov za sve institucionalne reforme je impuls i pritisak građana. Istraživanje koje sam radio s kolegama Lakićem i Turjačaninom (2019), kao i UNDP-ovo (2025), pokazuju da su građani BiH nezadovoljni, zabrinuti i svjesni društvene nepravde. To, međutim, ne prati konkretan angažman, vjerovatno zbog niske građanske svijesti i slabog povjerenja u institucije, koji zajedno anesteziraju djelovanje. Izlaz stoga nije samo u pozivanju na odgovornost, već u (re)afirmisanju konkretnih mehanizama učešća, kroz npr. mjesne zajednice, savjete mladih, javne rasprave, onlajn platforme za prijavu problema i sl.
Postoje i dobre vijesti. Velike pobjede počinju malim pobjedama. U svakom kolektivu postoje dobri i proaktivni pojedinci koji mogu biti motori napretka. Treba liječiti sopstvena dvorišta i onda ta pozitivna ostrva afirmisati, širiti i povezivati u pravcu pozitivnih arhipelaga, o čemu sam pisao u kolumni "Ostrva nade" (13.2.2026.). Pozitivni primjeri nadahnjuju, ulivaju dodatnu energiju i optimizam da nije sve izgubljeno i da je promjena moguća.
Etape urušavanja jednog društva sadrže i tačke pogodne za preokret. To se često dešava u momentima krize, kada sistem pokaže svoje slabosti i kada se u društvu javi novi poriv za promjenom vrijednosti. Dakle, i vrhunac krize može otvoriti prostor i podsticaj za bolje sutra.
Pored momenta, važnu ulogu može imati i "poluga", tj. organ ili mehanizam koji proizvede rezultat dovoljno snažan da pokrene neproporcionalnu promjenu: sloboda medija, nezavisno antikorupcijsko tijelo, procedura koja donosi transparentnost i sl. Pravi mehanizam može biti učinkovitiji od složene strategije koja zbog tromosti ostaje neprovedena.
Promjena kolektivnog identiteta takođe može biti osnova za promjenu sistema. Generacija ogrezla u logici dovijanja i korupcije živi na uvjerenju da se treba snalaziti i od svakog posla napraviti "kombinaciju" za ličnu korist. Ako mlađe generacije, poput generacije Z, zaista imaju drugačije obrasce ponašanja, to može biti prilika da se stara, štetna uvjerenja zamijene prosocijalnijim, dugoročno korisnijim za kolektiv.
Možemo zaključiti da naše norme, vrijednosti i moral nisu nestali, već su potisnuti pod pritiskom oslabljenih institucija, kolektivne i lične nesigurnosti, negativnih uzora i grupnog pritiska. Ljudi se uglavnom ne ponašaju bolje od sistema u kojem žive, ali pojedinci, poput tebe, mogu biti bolji od njega i pokrenuti promjenu.
(Autor je psiholog i dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci)