"Žena je ženi najveći vuk." Rečenica koju slušamo godinama. Toliko često da smo je gotovo prihvatili kao životnu činjenicu. Ali da li je zaista tako? Ili ta rečenica više govori o društvu u kojem živimo nego o ženama samim?
Kao psiholog i porodični psihoterapeut često slušam priče žena koje nose duboke rane. Ono što me iznova iznenadi jeste činjenica da mnoge od tih rana nisu nastale zbog muškaraca. Nastale su zbog druge žene.
Zbog koleginice koja je umanjila njihov uspjeh.
Prijateljice koja je nestala kada je život konačno krenuo nabolje.
Svekrve ili majke čije riječi bole više od bilo čije kritike.
Žene koja je umjesto podrške izabrala poređenje, osudu ili ogovaranje.
Paradoksalno je da upravo žene, koje najbolje znaju koliko je teško biti žena, ponekad postaju jedna drugoj najstrože sudije. Ali rijetko se zapitamo gdje smo naučile da jedna drugu posmatramo kao konkurenciju. Još kao djevojčice učimo da se poredimo. Ne pitaju nas samo kako se osjećamo ili šta volimo. Pitaju nas koja je ljepša, koja je mršavija, koja ima bolje ocjene, koja je poslušnija, koja se ljepše oblači. Odrastamo slušajući kako je nečija kćerka uspješnija, vrednija ili "bolja". Malo-pomalo, druga djevojčica prestaje biti prijateljica, a postaje mjerilo naše vrijednosti. Kasnije se poređenja samo mijenjaju. Koja se prije udala? Koja ima ljepšu kuću? Koja ima uspješnijeg partnera? Koja je bolja majka? Koja izgleda mlađe? Koja zarađuje više? Umjesto da učimo da svaka žena ima svoj put, često odrastamo vjerujući da je život takmičenje u kojem može pobijediti samo jedna.
Kada godinama živimo u tom obrascu, nije teško razumjeti zašto uspjeh druge žene kod nekih izazove nelagodu umjesto iskrene radosti. Nije zato što su žene po prirodi zavidne, već zato što su mnoge naučene da svoju vrijednost mjere poredeći se sa drugima.
Još je zanimljivije to što mnoge žene bez zadrške pružaju podršku kada druga žena prolazi kroz razvod, bolest, gubitak ili neku drugu životnu krizu. Tada se okupljamo, tješimo, donosimo ručak, nudimo rame za plakanje. Ali kada ta ista žena uspije, dobije unapređenje, pokrene posao, završi fakultet, pronađe ljubav ili jednostavno zablista, podrška često utihne.
Nekada je zamijeni tišina.
Nekada podsmijeh.
Nekada rečenica: "Ma imala je sreće."
Zašto?
Psihologija na to ima odgovor. Ne zato što žene mrze žene. Već zato što mnoge nesvjesno nose ono što nazivamo internalizovanom mizoginijom, usvojena uvjerenja da žena mora ostati u okvirima koje joj je društvo odredilo. Da bude dobra, ali ne previše uspješna. Lijepa, ali ne previše primijećena. Ambiciozna, ali da ne ugrozi druge. Glasna, ali ne toliko da nekome zasmeta. Kada neka žena izađe iz tih okvira, kod drugih može probuditi nelagodu. Ne zato što je njen uspjeh problem. Već zato što nas podsjeti na naše neostvarene želje, odustajanja ili strahove. Psihologija ovaj proces naziva socijalnim poređenjem.
Nije problem druga žena. Problem je pitanje koje njen uspjeh pokrene u nama: "Zašto ja nisam uspjela?" "A šta sam mogla drugačije?" "A da li sam dovoljno dobra?" Lakše je umanjiti tuđi uspjeh nego se suočiti s vlastitim razočaranjima. Zbog toga ponekad čujemo kako uspješna žena "sigurno ima vezu", kako je "zapostavila porodicu", kako je "imala sreće" ili da "nije baš toliko sposobna". Na taj način štitimo vlastiti ego, ali dugoročno gubimo nešto mnogo vrednije, a to je međusobno povjerenje.
Često čujemo i provokativnu tvrdnju da su najveći ženomrsci upravo žene. Ne vjerujem da žene mrze žene. Vjerujem da mnoge žene nesvjesno ponavljaju obrasce u kojima su i same odrastale.
Muškarci nisu bez zavisti niti sukoba. Ali od njih možemo nešto naučiti. Od malih nogu češće odrastaju u timovima. Slave zajedničke pobjede. Lakše preporuče prijatelja za posao. Otvorenije dijele kontakte. Kada neko iz njihovog društva uspije, nerijetko osjećaju da uspijeva i cijela grupa.
Kod žena se uspjeh druge žene prečesto doživljava kao vlastiti poraz. A zapravo je upravo suprotno. Svaka žena koja uspije pomjera granice i za druge žene. Pokazuje da je moguće. Da ima mjesta. Da ne moramo jedna drugoj gasiti svjetlo kako bismo zasjale.
Kao terapeut vjerujem da društvo ne možemo mijenjati velikim riječima koliko malim postupcima.
Iskrena čestitka.
Preporuka za posao.
Podrška umjesto ogovaranja.
Radost zbog tuđeg uspjeha.
To nisu male stvari.
To su temelji povjerenja.
Ženska solidarnost ne podrazumijeva da ćemo se uvijek slagati niti da ćemo biti najbolje prijateljice, već da nećemo graditi vlastito samopouzdanje rušeći tuđe.
Jer žena nije ženi najveći vuk. Najveći neprijatelj svake žene jesu strah, poređenje i uvjerenje da nema dovoljno mjesta za sve. Onog trenutka kada shvatimo da tuđe svjetlo ne umanjuje naše, prestaćemo gledati jedna drugu kao suparnice. I tada će žene postati ono što su oduvijek mogle biti - najveća snaga jedna drugoj.
Možda upravo u tome leži naša najveća lekcija: da ne čekamo da nas podrže drugi, nego da počnemo graditi kulturu u kojoj će žena iskreno navijati za drugu ženu. Jer uspjeh nije ograničen resurs. Kada jedna žena uspije, ne oduzima mjesto drugoj. Naprotiv, otvara vrata i pokazuje put. A društvo u kojem žene jedna drugoj postaju oslonac uvijek će biti zdravije društvo: za muškarce, za žene, za porodice i najviše za djecu koja iz naših odnosa uče kako izgleda poštovanje.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut