Licemjerje je, između ostalog, čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugih, dok je kritičar i sam kriv za ono za šta osuđuje drugoga. U posljednjih tridesetak godina, licemjera smo se nagledali i naslušali za tri života, ali malo ko toliko dugo traje, funkcioniše i manipuliše kao Ranka Mišić, neprikosnoveni sindikalni vođa. Nakon što je prespavala cijelu godinu i štrajk u pravosuđu, najveći neprijatelj radnika i najbolji prijatelj vlasti, okupio je nekolicinu svojih pristalica i istomišljenika da im kaže kako "imamo firme u kojima svi rade za najnižu platu i kada su zakoni u pitanju sve je u redu, platite poreze i doprinose, radnik radi za najnižu platu i baš vas briga što je to tako".
Rankina izjava je u potpunosti tačna, ali šta je sporno u tome da postoje firme u kojima svi radnici rade za minimalac. Da znaju, vrijede i da mogu, radili bi kod drugoga za veću platu. Možda jeste malo brutalno, ali je tako. Kapitalizam, u kojem manje-više svi lideri sindikata, pa i sama Ranka, nezasluženo uživaju, je nemilosrdan. Koliko znaš, toliko vrijediš, tako funkcioniše tržište, a sve ostalo je šupljiranje.
Doduše, naviknuti na javni sektor, sindikalci to ne razumiju. Tamo gdje su oni nekada radili, uglavnom, i treba biti iskren, ne svi, u javnom sektoru, plata se dobija, ona se ne zarađuje. Radio ne radio, svaki mjesec na račun legne isti iznos i onome ko je igrao pasijans i ispijao kafe po kancelarijama i onome ko se pregulio radeći. E, kod privatnika i u realnom sektoru toga nema, i to "sindikalci" nikada neće shvatiti. Tačno je i da ima poslodavaca, ne mali broj, koji zloupotrebljavaju "minimalac" i sigurno mogu platiti više, ali ni tu nije kriv poslodavac, već država, i inspekcija, koju sindikat i ne spominje.
No, nije to tema ovog teksta. Tema je licemjerje.
Dakle, Ranki i njenim istomišljenicima smeta što je isplata minimalne plate u skladu sa zakonom, a ne smeta joj, i uopšte ne spominje to što je lično ona, član Nadzornog odbora PREF-a, i istovremeno član Upravnog odbora Fonda PIO, koji je Skupština PREF-a! Osim toga, Ranka je i u Ekonomsko-socijalnom savjetu Republike Srpske i na čelu je Saveza sindikata Republike Srpske. Ne mogu da tvrdim, ali duboko vjerujem i poprilično sam siguran da na svim tim pozicijama uredno prima apanažu. E, vidite, meni kao radniku, ali i svim dobronamjernim radnicima više smeta zakon ili zakoni koji omogućavaju da Ranka i slični njoj, zbog političke podobnosti "sisaju budžet" nego zakon koji omogućava poslodavcu u privatnom sektoru da isplati minimalnu platu, koja je, da ne ostane ne rečeno, bezobrazno visoka za naše uslove. Ubjedljivo najviša u regionu, ali doći će i to na naplatu, političke odluke preko leđa privrede vratiće se kao bumerang. O problemima koje je firmama i radnicima izazvao taj isti minimalac, Ranka i Sindikat ćute, vjerovatno se plašeći "prijatelja iz vlasti" koji su nepogrešivi i koji, kao i sindikat, sve rade za svoj džep, odnosno budžet, a ne kako bi radnicima bilo bolje.
Neko je negdje napisao, ne znam ko, i gdje, da je najmračnije zlo čovječanstva, najdestruktivnija, najužasnija od svih ljudskih tvorevina, neobjektivan zakon. Zbog takvog zakona koji Ranki omogućava da mjesečno uzme više nego ministar, član Predsjedništva ili poslanik, ljudi odlaze odavde, a ne zbog poslodavaca koje apsolutni, nenadmašni i neupitni vođa sindikata pljune gdje god stigne. O takvim zakonima nećete čuti Ranku da priča bilo šta, ali o minimalnoj plati, lošim poslodavcima i "pekarima" zvoni na sva zvona. Kada smo kod pekara, prvi, neprikosnoveni, apsolutni, nenadmašni i neupitni vođa sindikata koji u realnom sektoru nije zaradio marku, obrušio se na "najpoznatijeg pekara Banjaluke" koji je, gle čuda, kako reče Ranka, uduplao svoju dobit. Da je normalna zemlja i da vođe sindikata razumiju tržište i ekonomiju, aplaudirali bi svima onima koji nešto zarade, stvore novu vrijednost, izvezu i isplate platu. Šta je uopšte loše u tome što čovjek zaradi i ima dobit? Kako Ranka i sindikalci koji bi, da nije "javnih para", bili gladni, uopšte misle da neko razvije firmu, napravi kompaniju, osvoji tržište, izbori se sa konkurencijom, bez dobiti? Zna li Ranka, uopšte, i njoj slični da, bez privatnika koji zarađuje, nema države i da kvalitet života zavisi od tih istih privrednika, a ne od uhljeba koji sa prezirom gledaju na sve one koji zarađuju i stvaraju? Na kraju krajeva, kako uopšte, bilo koji poslodavac ili privrednik da poveća plate ako nema dobiti? Možda u sindikatu imaju neku formulu. Ne bi me uopšte začudilo da misle da novac pada sa neba i da država može funkcionisati bez privatnog poslodavca. Kad smo već kod "prvog pekara Banjaluke", u njegovoj firmi radi oko 600 ljudi, što, ako se malo "poigramo" sa matematikom, znači da mu svaki radnik godišnje zaradi oko 6.000 KM, ili oko 500 KM mjesečno, što je ništa, mizerija u odnosu na ono što rade oni o kojima Ranka glasno ćuti. Nekada su se ljudi plašili da kažu ili napišu tajnu, danas se, isto kao i sindikat, boje da kažu ono što svi znaju, a to je, ako malo bolje razmislimo, korak do apsolutne moralne propasti. Kada ste čuli da se prvi, neprikosnoveni, apsolutni, nenadmašni i neupitni vođa sindikata pobunio protiv poslodavaca ili firmi koje u odnosu na prihode imaju 30 odsto dobiti, a sav prihod je iz budžeta Republike Srpske. Ili, zašto se najveći neprijatelj radnika i najbolji prijatelj vlasti nikada nije pobunio protiv firmi koje nisu imale nijednog zaposlenog, ali su u 2021. godini imale dobit od 170 miliona KM, u prošloj oko 92 miliona itd.? Kako to da je Ranki i njoj sličnima sporno što je radnik "prvog pekara Banjaluke" gazdi zaradio 500 KM mjesečno, a ne smeta im što je radnik u banci (od kojih je većina na granici minimalca) svom gazdi zaradio deset puta više ili oko 5.250 KM mjesečno? Primjera o kojima prvi, neprikosnoveni, apsolutni, nenadmašni i neupitni vođa sindikata ćuti je bezbroj, ali zato, kad god progovori po kućama i stanovima se traže koferi, i bježi se glavom bez obzira. Stoga epitet "najveće štetočine Republike Srpske" koji joj je "zalijepio" "prvi pekar Banjaluke", nije daleko od istine. Cijela filozofija sindikata se svela na to da možemo da opstanemo i ovako, ali ne možemo i ne treba da idemo dalje. Doduše, tu veliku krivicu imaju i poslodavci, koji, zabavljeni sami sobom, ne vide da postaju najveći neprijatelji društva, i da, i vlast, i sindikat, igraju u istom timu. Za sve loše optužuju privatnika i poslodavca, a za sve dobro uzimaju zasluge, iako je situacija potpuno drugačija. Ajn Rend u svojoj knjizi "Pobunjeni Atlas" napisala je da "najprljaviji ljudi na zemlji vrijedni svakog prezira su poslodavci koji odbijaju da zaposle nekoga zato što je suviše sposoban".
Za svojih 40 godina života, i gotovo 20 godina rada, još nisam sreo poslodavca u privatnom sektoru da je odbio zaposliti nekoga zato što je sposoban, ali gotovo svaki dan se susrećem sa šefovima, šefićima i političkim poslušnicima i aparatčicima u javnom sektoru koji se plaše sposobnih, i koji prioritet i privilegije daju podobnima. O takvima borac za radnička prava ne govori, ne napada ih, jer vjerovatno, sve što rade je u skladu sa zakonom, isto kao i posao za snahu "prvog" sindikalca Srpske u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.