Postoji trenutak kada nezadovoljstvo prestaje biti privatna stvar i prerasta u javni događaj. Kada mladi izađu na ulice, blokiraju fakultete, zauzmu trgove ili odbiju da se vrate u učionice dok ne dobiju odgovore, više nije riječ samo o njihovim problemima. Riječ je o društvu koje sve teže uvjerava novu generaciju da budućnost može biti bolja od sadašnjosti.
Kada u isto vrijeme studenti protestuju u Briselu, srednjoškolci blokiraju prilaze pariskim školama, mladi u Madridu traže efikasnije javne službe, a u Tirani raste nezadovoljstvo mladih aktuelnom političkom elitom, lako je posegnuti za jednom velikom teorijom koja bi objasnila sve te događaje. Takva objašnjenja, međutim, često zanemaruju lokalne specifičnosti i složene društvene procese svode na unaprijed zadate ideološke obrasce. Ipak, ispod različitih povoda nazire se zajednički problem: sve više mladih sumnja da institucije zaista rade u njihovom interesu.
Prema monitoringu Evropske unije studentskih organizacija (ESU), od 16. septembra 2025. do 16. januara 2026. evidentirano je ukupno 40 studentskih protestnih akcija u 19 zemalja. U narednom izvještajnom periodu, od 16. marta do 16. maja 2026, zabilježene su 54 akcije u 22 zemlje, od kojih je osam okupilo više od 1.000 učesnika. Ovi podaci ukazuju na široku geografsku rasprostranjenost studentske mobilizacije, premda se odnose na protestne akcije obuhvaćene metodologijom ESU-a, a ne na sve proteste mladih u Evropi.
U jesen 2026. protesti su ponovo došli u središte evropske javnosti. Prema pregledu lista EL PAÍS, između 15. septembra i 23. oktobra najmanje 177 protesta ili demonstracija održano je u 12 evropskih zemalja, u kojima su mladi bili najzastupljeniji. Povodi su se razlikovali: u Belgiji su studenti protestovali protiv povećanja školarina i budžetskih rezova, u Francuskoj su srednjoškolci upozoravali na nedostatak nastavnika i loše uslove u školama, u Španiji su se mladi mobilisali zbog nepristupačnog stanovanja i urušavanja javnih službi, dok su u Albaniji protesti bili usmjereni protiv korupcije i spornih turističkih projekata u prirodno osjetljivim područjima.
Povodi su, dakle, različiti: od školarina i loših uslova obrazovanja do nedostatka životnih perspektiva, korupcije i odluka vlasti koje ugrožavaju javni interes. Povezuje ih, međutim, osjećaj da se od mladih traže strpljenje, odgovornost i povjerenje, dok im institucije zauzvrat nude sve manje razloga da vjeruju u njih. To je mnogo ozbiljniji problem od bilo kojeg pojedinačnog protesta. Protesti su, u tom smislu, jasna poruka da nešto duboko ne štima u društvu. Umjesto da je čuju i suoče se s njenim uzrocima, vlasti prečesto ignorišu zahtjeve onih čija će budućnost najviše zavisiti od njihovih odluka. Generacijama se ponavljala ista formula: obrazuj se, završi školu, pronađi posao i vrijedno radi. Uspjeh nikada nije bio zagarantovan, ali se podrazumijevalo da trud ima smisla i da je pristojan život dostižan cilj. Na tom obećanju počivao je jedan od temelja društvenog ugovora između pojedinca i zajednice. Danas je taj ugovor ozbiljno narušen.
Diploma više ne garantuje zaposlenje, zaposlenje ne donosi nužno finansijsku samostalnost, a redovna plata često nije dovoljna ni za rješavanje stambenog pitanja, a kamoli za zasnivanje porodice. Istovremeno, od mladih se očekuje da budu obrazovani, konkurentni, fleksibilni i spremni na cjeloživotno usavršavanje. Moraju se neprestano prilagođavati tržištu rada koje se mijenja, dok se od institucija koje oblikuju njihove mogućnosti mnogo rjeđe zahtijeva da se mijenjaju istom brzinom.
Zato protesti zbog školarina, stanarina, uslova u školama, lošeg funkcionisanja javnih službi ili zaštite životne sredine nisu samo borba za neposredne materijalne interese. Oni otvaraju mnogo dublje pitanje, pitanje pravednosti. Zašto prihvatati pravila igre ako se sumnja da ona ne važe jednako za sve? Zašto ulagati godine u obrazovanje ako ono ne pruža realnu mogućnost za dostojanstven život? Kada takva pitanja postanu zajedničko iskustvo čitave generacije, ekonomsko nezadovoljstvo prerasta u političko.
Krize posljednjih godina dodatno su produbile taj jaz. Pandemija, rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku i inflacija pokazali su koliko se brzo može promijeniti svakodnevni život, ali i koliko su posljedice takvih promjena neravnomjerno raspoređene. Mladi koji tek ulaze na tržište rada ili pokušavaju da se osamostale često nemaju ušteđevinu, vlastitu nekretninu ni sigurno zaposlenje koji bi im pomogli da lakše prebrode krizna razdoblja. Zato je pogrešno proteste posmatrati samo kao izraz mladenačkog bunta i nestrpljenja jedne generacije. Oni su i reakcija na društvene okolnosti u kojima se od mladih očekuje sve više odgovornosti, dok istovremeno imaju sve manje kontrole nad sopstvenom budućnošću.
U sredinama u kojima su korupcija i klijentelizam duboko ukorijenjeni u politički život, nepovjerenje dobija dodatnu dimenziju. Problem nije samo u nenamjenskom trošenju javnog novca ili dodjeljivanju poslova preko političkih veza. Problem je i u uvjerenju da se poštenje ne isplati, da znanje i rad nisu dovoljni te da pripadnost odgovarajućoj političkoj ili interesnoj mreži vrijedi više od sposobnosti. Takav sistem mladima ne uskraćuje samo prilike, već podriva i njihovu vjeru da se društvo može mijenjati nabolje. Zato današnji protesti nisu nužno klasični generacijski bunt zasnovan na jednoj ideologiji ili okupljen oko velikog političkog projekta. Često ih pokreću konkretni problemi, a povezuje uvjerenje da političke elite ne razumiju svakodnevicu onih koji će najduže živjeti s posljedicama njihovih odluka.
Generacija Z odrasla je u sjeni niza kriza, finansijske, klimatske i pandemijske, a danas se suočava i s visokim troškovima stanovanja, slabljenjem javnih službi, nesigurnim zaposlenjem i neizvjesnošću koju donose tehnološke promjene, uključujući razvoj vještačke inteligencije. Za mnoge mlade budućnost je istovremeno obećanje napretka i izvor trajne nesigurnosti. Od njih se očekuje da planiraju život u svijetu u kojem se pravila neprestano mijenjaju, a osnovni uslovi za samostalnost postaju sve teže dostižni.
Ipak, ne treba idealizovati ni mlade ni njihove pokrete. Protesti nemaju uvijek jasno definisane ciljeve, a nezadovoljstvo samo po sebi ne garantuje kvalitetna rješenja. Pojedini prerastaju u nasilje, sukobe s policijom i uništavanje imovine. Takve postupke treba osuditi, ali čitav pokret ne treba svoditi na pitanje javnog reda i mira. Time bi se izgubili iz vida razlozi zbog kojih su ljudi uopšte izašli na ulice. Uostalom, odnos vlasti prema protestima često govori više od povoda zbog kojeg su počeli. Vlast koja vjeruje u legitimnost svojih odluka trebalo bi da bude spremna da ih obrazloži, odgovori na kritike i omogući nezavisnu provjeru svojih postupaka.
Kada vlast na nezadovoljstvo odgovori zastrašivanjem, diskreditovanjem demonstranata ili nesrazmjernom upotrebom sile, prvobitni zahtjevi dobijaju novu dimenziju. Oni koji su izašli na ulicu zbog školarina, loših uslova u školama ili odgovornosti za neku tragediju počinju da protestuju i zbog prava da budu saslušani. Pitanje više nije samo šta vlast radi, već i kako se odnosi prema građanima koji od nje zahtijevaju odgovornost. Sukob se tada produbljuje: nezadovoljstvo konkretnom odlukom prerasta u nepovjerenje prema institucijama, a rasprava o javnim politikama postaje pitanje demokratske odgovornosti.
Ulice nisu uzrok problema na koje mladi upozoravaju. One su mjesto na kojem ti problemi postaju vidljivi. Protesti ne dokazuju da je demokratija propala, ali pokazuju da ona ne može opstati po automatizmu, oslanjajući se na nekadašnja obećanja i pretpostavku da će nove generacije prihvatiti pravila koja im više ne garantuju sigurnost, jednake mogućnosti ni dostojanstvenu budućnost.
Generacija koja danas izlazi na ulice neće zauvijek ostati mlada. Ti ljudi postaće roditelji, radnici, birači i budući donosioci odluka. Pitanje je kakav će odnos prema institucijama ponijeti sa sobom. Hoće li ih doživljavati kao zajedničko dobro koje treba čuvati i unapređivati ili kao prepreku koju treba zaobići, ili joj, jednostavno, okrenuti leđa?
Ako institucije danas ne budu spremne da saslušaju mlade, teško je očekivati da će im oni sutra vjerovati. Problem nije u tome što mladi više ne vjeruju obećanjima, već u tome što društvo sve teže pokazuje da ih može ispuniti. Protesti mladih zato nisu samo poruka vlastima. Oni su upozorenje cijelom društvu: povjerenje se ne nasljeđuje od prethodnih generacija, ono se iznova zaslužuje.